Blog

470 Viktorov poučak napunio 11 godina – sjećanje na vrijeme neiskvarenog domoljublja, ono s Enesom Kiševićem

Lijepa osoba nije uvijek dobra. Međutim, dobra osoba je uvijek lijepa.” ~ Kineska narodna poslovica

Viktorov poučak napunio je 11 godina.

Zahvalan sam za puteve koje mi je određivala sudbina. Iz nereda, koji najbolje odgovara mom temperamentu, jer zašto trošiti vrijeme za sređivanje nečega što je bilo, kada je toliko toga što treba biti, stalno iskrsne nešto na što gledam samozadovoljan.

Ne znam tko je dao povoda u dijelu ministarstva koji je pokrivao okoliš. Čini mi se Pina (Josipa Perušić Blažević – zadnja prava prostorna planerka u to vrijeme pomoćnica ministra) kako bi na ratna razaranja trebali upozoriti nekim simbolom. Kao simbol su se ponudili grbovi gradova. I s lakoćom se dogodilo preko noći. Napravljene je razglednica koja je poslana na tisuće adresa širom svijeta.

Razglednica je postala obavezni dio prilikom svakog putovanja, sajma i izložbe.

U ta rana, gotovo romantična vremena stvaranja nove države, od koje smo očekivali da će nadmašiti i sva ona pozitivna dostignuća prethodne nam zajedničke države, još je ostao običaj da tvrtke, po navici i potrebi, izravno izdvajaju za kulturu. Tada slavna Montmontaža je imala svog kulturnjaka, Rakovića, zaboravio sam ime, u krugovima vrhunske kulture, slavnog Raku. On je bio produžena mecenska ruka tadašnjeg direktora Lisičara. Bio je pun ideja. Često smo i zajedno, ja ispred Ministarstva kao pomoćnik ministra, i on kao mecena  organizirali nešto, povodom nečega, da se nađe, da se ne zaboravi. Enes Kišević mu je bio posebno drag, a postao je i meni. Enesa Kiševića je izvlačio gotovo kao iz šešira, tražeći svaku priliku da ga angažira, u ona za sve gruba vremena. A tamo gdje je bio Enes moglo je biti samo dobro, toplo i ugodno. Njegova pojava i izgovorena riječ činile su čuda. Ma kakav rat, ma kavi bakrači….

I dogodilo se. Na dvije razglednice ostale su zabilježene pjesme. Pokušao sam ih dostaviti Enesu. Čak i preko Maka. Ali adrese ne nalaze Enesa. Ako netko ima vezu neke mu proslijedi……

Svijet poslije pada Berlinskog zida

Enes Kišević

Nije usud kriv to priroda se sveti

zatrovana voda stanje je pameti,

zatrovani zrak kržljavost je duše

Zemlja zatrovana bujište je mržnje.

Krikne li gdje pjesma sa dna srca čista,

edino još svjetlost zatrepti zablista.

Domovini

Enes Kišević

Iz ove vatre, iz ove smrti,

iz suze one što sja gorčinom

mi možemo samo u pjesmu uči

lijepa moja, domovino.

(Kako da je bila posvećena meni)

Ta gotovo romantična vremena stvaranja nove države, budile su nadu za još boljim. Da li smo nadmašili ona pozitivna dostignuća prethodne nam zajedničke države? O tome sam pisao lani na desetogodišnjicu Poučka. Prosudite sami https://sutrasnji.hr/2025/07/10/viktorov-poucak-je-napunio-10-godina-br-447/. Da sam znao da će ovako ispasti, pomislim kako sam tada možda trebao otići u partizane….

Neka 169. poučak postane 469. poučak posvećen državnom prazniku u Hrvatskoj – 22. lipnju Danu antifašizma

169 Moral prestaje gdje sila počinje

(Ayn Rand, američka književnica ruskoga podrijetla snimljena 1943. godine)

Kod nas su nastala moralna pravila po kojima je prihvatljivo što gotovo nigdje drugdje nije. Mi smo prihvatili da je lopovluk društveno prihvatljiv. Mi smo prihvatili da prepisivanje diplomskog ili inog rada nije ograničenje za visoke državne funkcije. Prihvatljivo je da osuđeni silovatelj ostane uvaženi član političke stranke, a falsifikator putnih naloga i dalje sjedi u Saboru

dr. sc. Viktor Simončič

Najvažnija ljudska težnja je težnja za moralnošću u našem djelovanju. Naša unutrašnja ravnoteža, čak i naša egzistencija zavisi o tome. Jedino moralnost u našem djelovanju može dati ljepotu i dostojanstvo našem životu. (Albert Einstein)

Sila i razum su suprotnosti, moral prestaje gdje sila počinje. (Ayn Rand)

Demokraciju sam zamišljao kao sredstvo za nastanak moralnijeg društva. Moral kao tkivo koje društvo čini jačim i svjetlijim, kao porculanski sloj na nekoj figurici u staroj vitrini. No kao da je sve postalo nekako suprotno.

Slušam ministra Kujundžića: „Dat ću ostavku ukoliko utvrdim da sam odgovoran“. Naravno da on nije utvrdio svoj dio odgovornosti za događaj kada je u Zaprešiću umro mladić. Da bi to utvrdio morao bi biti visoko moralna osoba. A je li? Neka se propita svako jutro pred ogledalom, svaki puta kada vidi svoju odraz u nekom izlogu… Bez obzira što zaključi, mislim da bi crv grižnje savjesti mogao malo nagristi i njega. Pa naravno da on nije (sam) kriv i nije uopće izravno kriv, ali je suodgovoran. On ne razumije što znači moralna ostavka. Ostavkom se daje poruka kako se odgovorno moraju obavljati sve, a posebno najviše političke funkcije.

Prvi u državi je (su)kriv za sve što se događa

Prvi u državi je u pravilu (su)kriv za sve što se događa. Kriv je i kada djeca nemaju 5 kuna za topli obrok. Usput, sjeća li se još netko toga? Naravno da bi ministar iz pravih demokracija, gdje i sam položaj podrazumijeva visoku moralnost osobe koja ga zauzima, ponudio ostavku. Za slučaj kao u Zaprešiću, ostavku bi prihvatio premijer u najmanje 26 država EU članica. U kojoj državi (osim Hrvatske) ne bi, ne znam. Ostavio sam to kao teoretsku mogućnost.

Ministar Kujundžić nije ponudio ostavku jer postupa sukladno našem stupnju društvene svijesti. On kaže kako nije postavio sustav i imamo ga kakav je, a on i tako smatra da je odličan. Logično je da ne razumije kako možda treba unaprijediti stanje. Zašto bi on bio za nešto odgovoran, kada je sve u skladu s društveno prihvaćenim moralom? Moralom koji se urušava na dnevnoj bazi. Još prije samo nekih 15 godina tadašnja ministrica zdravstva gospođa Ana Stavljenić-Rukavina dala je ostavku zbog nečeg puno manjeg od smrti mladića u Zaprešiću.

Prema Wikipediji moral (ćudoređe, ćudorednost) je u najširem smislu oblik društvene svijesti, skup nepisanih pravila, narodnih običaja, navika i normi koji su prihvaćeni u životu neke zajednice. Moral određuje kako ljudsko djelovanje treba biti, a pripadnici zajednice prihvaćaju te principe kao dolične i podvrgavaju im se, na taj način regulirajući međuljudske odnose.

Moralna pravila se prilagođavaju vremenu

Kako moralna pravila nisu apsolutno važeća, pa se prilagođavaju vremenu, kod nas su nastala moralna pravila po kojima je prihvatljivo što gotovo nigdje drugdje nije. Mi smo prihvatili da je lopovluk društveno prihvatljiv. Mi smo prihvatili da prepisivanje diplomskog ili inog rada nije ograničenje za visoke državne funkcije. Prihvatljivo je da osuđeni silovatelj ostane uvaženi član političke stranke. Kod nas je prihvatljivo da odgovoran za falsificiranje putnih naloga u kabinetu Vlade i dalje sjedi u Saboru i daje odlučujući glas vladajućoj stranci. Kod nas su prihvatljivi prelasci iz stranke u stranku po principu tko da više. Kod nas je moralno da sud zabranjuje štrajk pilotima, na dan kada druga zrakoplovna kompanija, u borbi za prava radnika, zaustavi pola europskog zračnog prometa. Kod nas je moralno da osuđenog za ratne zločine pozdravljaju ministri sa svečanih tribina. Kod nas je prihvatljivo da se zabrani ojkanje, samo zato jer osim nas ojkaju i drugi…

Oni koji pamte neka druga moralna pravila i oni koji poznaju moralna pravila u razvijenim demokracijama teško prihvaćaju da je navedeno postalo prihvatljivo. Neki šute, neki se tu i tamo jave komentarom, njih 5 (slovima pet) protestira pred Ministarstvom zdravstva protiv bahatog ministra, a nemali broj dnevno puni autobuse odlazeći u neko moralnije okruženje.

»Zašto se ne ponosite činjenicom da ste se među prvima digli protiv fašizma!?«

U subotu rano popodne sam prošetao psa Zaru. Zaustavila me mlađa Japanka. Govori tečno hrvatski. Na ovim prostorima je radila u diplomaciji. Sad je profesorica na Tokijskom sveučilištu. Ovo sam saznao nakon njenog pitanja: „Gdje mogu vidjeti partizanski spomenik?“. Odgovorio sam joj da se zabunila, jer u Sisku ne postoji više niti jedan (ili postoji jedan skriven?) spomenik partizanima. Ne zna da se samostalnost države ovdje slavila uklanjanjem spomenika borcima protiv fašizma. Zna se, u micanju su prednjačili oni koji su te spomenike ranije postavili i slavili. Znala je nešto o prvom partizanskom odredu i Brezovici. Ponudio sam da joj pokažem spomenik.

Na skretanju sa glavne ceste iznenadio me novopostavljeni veliki križ. Izvođač je pazio da izgleda staro, kao da tamo stoji barem 100 godina, a ne samo koji tjedan. Upozorava na tisuće mrtvih koje su u šumi Brezovica navodno pobili partizani, iako to nema veze s povijesnim činjenicama. Spomenik je postavljen kao jedan u nizu prekrajanja povijesti. Odvezli smo se do spomenika. Kako od 22. lipnja i nije prošlo puno vremena, oko spomenika je pokošeno. Nigdje napisa o kakvom se spomeniku radi. Štedljiv državni vrh osigurao je bojenje samo prednjih par stupova u bijelo, onih koji se vide kada TV mora prenositi obilježavanje Dana antifašističke borbe. Ostalo je zapušteno, kao što može biti zapušteno ako se ne održava desetljećima.

 

Japanka je sve snimala. Ja sam joj davao pojašnjenja na način kako su me nekada učili i na način kako i danas govore mnogi obrazovani povjesničari, na osnovi provjerenih činjenica. Malo je bila zbunjena. Provela je kao stipendistica DAAD (isto kao i ja) nekoliko godina na studiju u Njemačkoj. Upoznata je s fašističkim režimom, na način kako to svoje goste podučavaju Nijemci. Čudila se kako se ne ponosimo s činjenicom da smo se među prvima digli protiv fašizma. Kazala je da bi se oni time itekako ponosili. Nisam našao argumente zašto se ne ponosimo Prvim partizanskim odredom u okupiranoj Europi. Htio sam sačuvati ugled države, pa sam prešutio mnogo toga, čak da je (ako sam u pravu?) promijenjeno i ime spomenika. Valjda da se izbjegne pridjev „partizanski“, spomenik se naziva po prvom komandantu Vladi Janiću Capi.

Gradski muzej je bio zatvoren, a prazne sisačke ulice nisu djelovale izazovno. Odlučila se napustiti Sisak prije nego je planirala. Odvezao sam ju na vlak. 

468 Poučak ide dalje

Budućnost se ne može predviđati nego se treba stvarati. Maurice Blondel

Lijenost zna biti zarazna

U par navrata sam pitan, što je s Poučcima? I sam se pitam zašto sam prestao s objavljivanjem. Kampanjac sam i rob navika. Radim na principu da-ne, off-on, sve ili ništa. Tako se odnosim i do drugih stvari, pa sam dok sam plivao plivao svako božje jutro, dok sam pušio otvarao sam treću kutiju i onda naprasno ostavio cigaretu,….. Kako sam po prirodi i lijen, kada jednom nešto ne napravim, shvatim da nije ni loše ne raditi, pa to ponovim još koji puta i eto mene da se naviknem ne raditi. A pišem bez naknade, tako da pisao – ne pisao nemam financijskih posljedica.

Tako i s poučcima. Kada sam tekstove objavljivao zg-magazin (https://www.youtube.com/@zg-magazin4065) , od broja 5 do broja 405, stvorio sam naviku tjednog pisanja. Disciplinirao sam se da poučak, nakon zadnje jutarnje provjere, pošaljem uredniku u ponedjeljak ujutro. I onda je zg-magazin prestao s objavljivanjem. Izostala je financijska potpora jer se željela zadržati profesionalnost, a novac se medijima često dodjeljuje upravo za pristranost.

Nakon nikada prežaljenog zg-magazina, s kojeg je dosta nespretno skinuti ranije objave, od broja 406. do broja 462., objavljivao sam na https://sutrasnji.hr/.  Nisam pisao redovito, pa sam često sam sebe uhvatio da, zbog „ne da mi se“ odgodim dovršetak nekog teksta. Poneki poučak sam još znao objaviti po mailu i na FB. I tako je od onoga da-ne, off-on, sve ili ništa, postalo ništa.

Pišem da se ne zaboravi

Dosta lijenosti. Počinjem objavljivati na posebnoj stranici, s idejom da omogućim dostupnost svih dosadašnjih objava, tekstova, nastupa…. Da se ne zaboravi kako sam ukazivao na frankensteinsku tehnologiju centara za gospodarenje otpadom, ili da sam drugi dan nakon velikog požara u Drava International u Osijeku napisao kako bitnih posljedica za okoliš neće biti, kako sam u nizu nastavaka pisao o potrebi da novac EU za projekte u otpadnim vodama i gospodarenju otpadom iskoristimo za jačanje domaće industrije ….Kada sam se pitao tko laže, EU ministrica ili naš državni tajnik…..  

Ukazivao sam kako nije bilo pameti da se, s usklađivanje okolišnih obaveza iz EU zakonodavstva, bezbrojne investicije u okolišu iskoristimo kao kotač zamašnjak za razvoj domaće industrije. Stotine milijuna su dani za uvezenu, tehnološki, često manje vrijednu opremu.

Novi plan za razvoj industrije – još jednom „u ništa“?

Kada nismo bili u stanju proizvesti čak niti 1 200 000 šarenih plastičnih kanti za otpad, koje smo za, iz EU financiranih 350 milijuna kuna uvezli od susjeda, Vlada se, pored silnih strategija i planova, odlučila izraditi Nacionalni plan za razvoj industrije Republike Hrvatske za razdoblje od 2027. do 2034 .godine i Akcijski plana za provedbu Nacionalnog plana. Da je imalo vrijedila Nacionalna razvojna strategija RH do 2030. godine,  čiju je izradu 2021. godine  vodila tadašnja ministrica Martina Dalić, za nekih 4 milijuna Eura (ako se dobro sjećam), vjerojatno bi ovo s industrijom bilo suvišno.

Hoće li, ili da li uopće može biti neke vajde od Nacionalnog plana razvoja industrije? S obzirom na imenovanu Stručnu radnu skupinu iz 22 institucije, s nekih 50 članova i zamjenika članova, s dodatnim podskupinama, uspjeh bi trebao biti zagarantiran. Samo iz Ministarstva gospodarstva imenovano je 10 članova. Nacrt plana je očekivano slikovit dokument, s puno dijagrama i slika, onako kako to rade renomirani analitičari. Oni koji znaju kako je trebalo biti, ali ne znaju kako bi trebalo nešto uraditi danas, da bi sutra bilo ono za što će ti analitičari preksutra znati što je trebalo biti jučer.

Inače, imenovanje Stručne skupine s 50 članova jedva da može biti funkcionalno. Baš me zanima kako i kada će se sastajati onih 10 visoko pozicioniranih savjetnika iz Ministarstva gospodarstva? Kladim se da se u punom sastavu ne mogu sastati čak ni na novogodišnjem domjenku.

Među članovima stručne grupe su samo oni koji žive od budžeta, koji u pravom realnom sektoru nisu zaradili niti cent. Oni, koji žive od onih koji pune budžet, propisati će onima koji stvaraju nove vrijednosti, kako da budu uspješniji? A dosadašnja uspješnost propisivanja mjera realnom sektoru od strane potrošača budžeta gotovo tragikomično demonstrira činjenica, kako je unatoč upucanim milijardama eura, zadnjih 20 godina prepolovljena proizvodnje mlijeka, a broj isporučitelja mlijeka pao je s preko 60.000 na danas manje od 3.000.

Neobrazovani nismo znali proizvesti plastične kante pa prelazimo na robote

Razmišljam kakvu industrijsku proizvodnju uopće možemo pokrenuti, kod ovakve akademske zajednice, kada uvozimo radnu snagu, kada nemamo strateških sirovina, kada bi nam tu industrijsku proizvodnju trebale financirati banke koje su u vlasništvu onih kojima bi trebali biti konkurencija, kada jučer nismo znali proizvesti niti plastične kante?

Pitam se, mada znam odgovor, zna li netko u Vladi što je preduvjet za razvoj industrije? Zna li netko kako će izgledati sutrašnja industrijska proizvodnja? Zna li itko kakvi industrijski proizvodi će biti potrebni? Jedini koji to vjerojatno znaju su oni, koji su iz malih garaža postali izvoznici opreme razvijenima. Njih bi trebalo pitati što njima treba da postanu još uspješniji. Znam da ne treba pitati neke današnje velike, pa čak niti nekoga iz nekog Končara, koji su od nekada velikoga napravili puno manje, pa je samo pitanje kada će i to manje, u svjetskoj konkurenciji postojati još manje. Malo grubo? Samo se čini.

Kako je sve puno simbolike, kada odluku za izradu  Nacionalnog plana za razvoj industrije, pri čemu je jedan od deklariranih ekonomskih ciljeva razvoj sektora visoke dodane vrijednosti, donosi Vlada istog premijera, koji je prije 10 godina zaustavio  kurikularne reforme. Bez kurikularne reforme proizvodimo sve manje kompetentne inženjere, jer proizvod s visokom dodanom vrijednošću može proizvesti samo onaj koji je i sam bio proizvod s dodanom vrijednošću. Današnji proizvod akademske zajednice je, uz rijetke časne iznimke, svaki danom udaljeniji od toga.  Zato nije simbolika, da u Stručnoj skupini, nema predstavnika Ministarstva obrazovanja. Ozbiljno obrazovanje odavno ne stanuje na ovim prostorima.

Zahvaljujući se potporama za razvoj Slavonije hranimo se internacionalno

Izradi Nacionalne industrijske strategije trebala je prethoditi analiza dosadašnjih strategija, koje su u pravilu bile alkarski „ uništa“. Trebalo bi razumjeti zašto sa svakim uloženim eurom u poljoprivredu imamo sve manje mlijeka i sve manje vlastitih poljoprivrednih proizvoda? U čemu je kvaka, da je Slavonija u posljednjih 10 godina izgubila između 130.000 i 140.000 stanovnika, a da je pri tome kroz strateški program “Projekt Slavonija, Baranja i Srijem” (pokrenut krajem 2016. godine) upucano oko 5 milijardi eura? Namjerno sam napisao upucano, jer ispada kako da su sredstva bačena iz helikoptera, kada je za svakih upucanih 29 500 €, Slavoniju napustio jedan stanovnik?

Industrijska strategija stavlja na volju 1,9 milijarde eura. Prema „slavonskom iskustvu upucavanja eura“, malo onako predviđam, a volio bih da nisam u pravu, da će nas 2030. godine biti 65 000 manje, samo zbog razvoja industrije  „u ništa“. Poučak ulazi u 12 godinu. Baš me zanima objava na ovu temu kada poučak poraste na 15 godina.

Zahvaljujući „razvoju Slavonije“ hranimo se internacionalno. Krumpir iz Egipta, paprika iz Albanije, mrkva iz Italije, salata iz Slovenije, grožđe iz Čilea …. Slike iz jednog trgovačkog centra.