Blog

480  Svaki četvrti stanovnik Ličko senjske županije HDZ&LiPO – sukrivac za otpad?

„Opasno je biti u pravu u stvarima u kojima su nadležne vlasti u krivu.“ François Voltaire

„Jedina misao despotizma jeste preziranje čovjeka, oduzimanje čovjeku čovječnosti; i ta misao ima pred mnogim drugim mislima tu prednost što je ujedno i činjenica. Despotizam vidi čovjeka uvijek lišenog dostojanstva.“ Karl Marx

Znaju se odgovorni z „Gospić“

U državnoj i lokalnoj upravi vrijede pravila kao u vojsci. Vrijedi pravilo zapovjedne odgovornosti. U slučaju „Gospić“ jasno je da je po zapovjednoj odgovornosti kriv (i) premijer Plenković. https://sutrasnji.hr/2026/08/19/zna-se-tko-je-odgovoran-za-gospic-viktorov-poucak-br-473/. Zašto?

Nepotrebno iskustvo kada je partijska knjižica prave boje

Jerko Kostelac, je, za sada, jedini krivac za slučaj „Gospić“. On je kao samostalno izdavao dozvole. S bogatim iskustvom rada u Županiji od 2004. godine, kao viši savjetnik za okoliš,  tvrdi da nije bio dovoljno iskusan u izdavanju dozvola. Opa! Priznao je da je znao za velike količine otpada, pa čak i za informacije da je dio otpada zakopan. Neiskusan, ali dobronamjeran, član HDZ-a, izdavao je dozvole, koje su omogućile kriminal. Kriminal, unutar EU, neviđenih razmjera.

Pitam se, kako je moguće da je izdavanje tako osjetljivih dozvola, povjereno neiskusnom, istina dobronamjernom službeniku, članu HDZ-a? Da mu je to omogućeno, sigurno je da u hijerarhiji zapovjedne odgovornosti postoje još neiskusniji. Od gospodina Kostelca logično je neiskusnija (bila) njegova neposredna šefica Ana Milinković Rukavina, šefica Upravnog odjela za prostorno uređenje, graditeljstvo i zaštitu okoliša. Ona nije primijetila neiskustvo i dobronamjernost gospodina Kostelca, iako je znala ili morala znati za „velike količine i još k toma da se otpad zakopava“, kada je za to znao cijeli Gospić. Gospođa je (izgleda) također bila u HDZ, a sada je članica LiPO, i u koaliciji je s HDZ-om. U piramidi zapovjedne odgovornosti mjesto pripada i po logici stvari neiskusnom (da li i dobronamjenom?)  pročelniku Upravnog odjela za opću upravu i braniteljska pitanja, gospodinu Juraj Verzonu, neposrednom šefu gospođe Rukavina. On nije primijetio neiskustvo i dobronamjernost gospođe Rukavina, koja je u svom neiskustvu povjerila izdavanje dozvola neiskusnom gospodinu Kostelcu, iako je gospodin Verzon znao ili morao znati za „velike količine i još k toma da se otpad zakopava“, kada je za to znao cijeli Gospić.  Naravno da je i gospodin Juraj Verzon, istaknuti član HDZ-a. Župan Ernest Petry, koji  je znao ili morao znati za „velike količine i još k toma da se otpad zakopava“ vrh je lokalne piramide neiskustva i dobro namjernosti u Ličko senjskoj županiji. Vrh neiskustva koji je omogućio kriminal, unutar EU, neviđenih razmjera.

No, kriminal, unutar EU, neviđenih razmjera, ne bi bio moguć bez neiskustva i dobronamjernosti bivšeg glavnog državnog inspektora Andrije Mikulića. On nije samo trebao znati, on je znao za „velike količine uvezenog otpada i još k toma da se otpad zakopava“. On  je blokiranjem rada inspektora, koji su prijavljivali kriminal, omogućavao nesmetani uvoz otpada. I on je (bio) uvaženi član HDZ-a.

U lancu neiskustva i dobronamjernosti, treba spomenuti i bivšeg ministra okoliša Tomislava Ćorića, koji je ukinuo barijere kojima se mogao sprječavati kriminalni uvoz otpada. On je morao znati da će ukidanje barijera dodatno otvoriti kriminalne uvozne otpada. Naravno, i on je član HDZ-a. Sigurno je da i sadašnja ministrica okoliša Marija Vučković spada u neiskusne i dobronamjerne, jer ne provodi upravni nadzor nad radom županija. Naravno, i ona je članica HDZ-a.

Na žalost, kada se pogleda piramida zapovjedne odgovornosti, vidljivo je da je i premijer Andrija Plenković „neiskusan i dobronamjeran“, jer  je dozvolio da odgovorne poslove obavljaju, redom neiskusni članovi HDZ-a.

Da li su kompetentni samo s jednom stranačkom iskaznicom

U Ličko-senjskoj županiji preko 18 (20) % ukupnog stanovništva su članovi HDZ-a, a blizu 5 % koalicijske stranke LiPO. Da li je i to razlog da se tako dugo tolerirao kriminalni uvoz otpada?

Imenovanje na odgovorna mjesta neiskusnih, s stranačkom iskaznicom, vjerojatno nije praksa samo u HDZ. U Istri, Rijeci, Varaždinu, Zagrebu, Koprivnici, …. Uz sličnu praksu samo je razlika u partijskim iskaznicama. Ali tamo zapovjednu odgovornost jedne boje partijskih knjižica, čim se pređe lokalni okvir, preuzima, druga stranka, s drugom bojom partijskih knjižica, pa su tamo manje mogući „Gospiću“  slični skandali.

Mislim da je HDZ ipak pretjerao s imenovanjem samo svojih članova na sve pozicije na koje je mogao. Meni nema logike da u Istri, gdje je podrška HDZ-u na nekih 1 % ili u Rijeci, s nekih 2 %, ravnatelji bolnica moraju biti iz HDZ-a. A vama?

Znači li ulazak u OECD kraj despotizma?

Stanje u društvu pokazuje da despotizam nije pravi put. Zbog njega su nam tako dugo zatvorena vrata ulaska među najrazvijenije, članice OECD (Organizaciju za ekonomsku suradnju i razvoj).

Prema AI glavni problem s hrvatskim ulaskom u OECD odnosi se na prevelik politički utjecaj i nedostatak profesionalizma u upravljanju državnim poduzećima. OECD izričito traži potpunu depolitizaciju i micanje stranačkih kadrova (“uhljeba”) iz uprava i nadzornih odbora javnih tvrtki, zahtijevajući da se imenovanja provode isključivo na temelju stručnosti, transparentnih javnih natječaja i ostvarenih rezultata, a ne stranačke pripadnosti. OECD je u svojim izvješćima oštro kritizirao “izraženu volju političkih elita da iskoriste državna poduzeća za osobnu ili stranačku korist”. Istaknuto je da u Hrvatskoj postoji snažan politički pritisak na rad nadzornih odbora i imenovanja uprava, što narušava autonomiju poduzeća. Prema OECD glavni i jedini kriterij za odabir uprava moraju postati profesionalno iskustvo, stručne kvalifikacije i jasni poslovni rezultati, a ne stranačka podobnost ili politički dogovori.

OECD devalvira vrijednost partijske knjižice

Kada vidim što od nas traži OECD pomislim što će biti s neiskusnim i dobronamjernim vlasnicima stranačkih iskaznica, koji zauzimaju svaku imalo odgovorniju ulogu u javnom sektoru. Negdje već od položaja podvornika. Može li si sadašnji premijer dozvoliti način upravljanja u kojem njegova nije niti jedina niti prva niti zadnja?

Ponavljam, nije ovaj način vladanja samo u HDZ-u. I druge stranke su slične, ali s puno manje skandala, a nijedna do sada s posljedicama kakve je izazvao način upravljanja HDZ-a.

Članovi HDZ-a čine otprilike 5,4 % ukupnog broja stanovnika Republike Hrvatske. Zauzimaju sva, imalo važnija mjesta, u javnim tvrtkama, institucijama i ustanovama.

Članovi CDU-a čine otprilike 0,42% ukupnog stanovništva Njemačke.

479 Nova moja mail adresa, a u otpadu po starom

Čovjek koji je pogriješio, a tu grešku ne ispravlja, čini još jednu pogrešku. Konfucije

Imam novu mail adresu

Važna poruka ovog poučka je da imam novu mail adresu. Dodana je jedinica: viktor.simoncic1@gmail.com.  Iz vremena sam kada se pisalo kredom po ploči. Što se tiče modernih tehnika, s ponosom tvrdim da uspješno, razlikujem računalo od televizora. I nije čudo da ne reagiram na vrijeme, kada me opomene FB, pa mi onda izbriše adresu. S mukom sam otvorio novu. G-mail me nedavno tražio da nešto ažuriram. U nespretnosti sam to ponovio nekoliko puta, tako da sam blokiran, jer je s mog telefona stiglo previše zahtjeva. Nisu mi pomogli ni najvještiji. Rješenje je u otvaranju nove mail adrese. Dodao sam jedinicu, kao simbol za moju elektroničku nepismenost i nespretnost.

Elektronska pomagala su čudo. Posebno kod pisanju. Kada se pisalo „rukom“, ili pomoću pisače mašine, svaka pogreška je mogla značiti, pisati ispočetka. Uz računala, savršenu pisaču mašinu lako se piše i briše. Gospodin „Google“, a odnedavna i Gospođa „Umjetna inteligencija“ pomažu kada je potreban neki podataka. Već dugo nisam morao tražiti jednadžbu ili vrijednost neke konstante u priručnicima. Kod malo složenijih stvari, Gospođa AI pomaže, ali oprez. Odgovor zna biti površan, onoliko  koliko je možda površno pitanje. Zato kod malo složenijeg pitanja, uz AI papir i olovka nisu na odmet.

Teško je priznati pogrešku

Kada pitate zašto se neki problem ne rješava ili se ne zna riješiti, Gospođa AI će teže pomoći. AI (najčešće) vidi samo ono što se vidi društveno prihvaćenim pogledom. Za vidjeti drugačije, potrebno je iskustvo dobre domaćice, seljaka gazde ili iskusnog podvornika.

Znate onu anegdotu, kada mladi profesor na Princetonu, tjednima pokušao riješiti još nerješiv matematički problem. Na velikoj ploči, kako to tradicionalno rade matematičari i fizičari, on, kao niti njegovi brojni prethodnici, ne mijenja pristup, i ne uspijeva naći rješenje. Poslije još jednog noćnog rješavanja problema, ujutro je došao stari podvornik, uzeo spužvu i počeo s brisanjem. Profesor je dotrčao u šoku i bijesu: „Što to radite?! Brišete moj rad!“ Podvornik se mirno nasloni na metlu i reče: „Eee, moj kolega… Ne ide vam to tako. Ja matematiku ne znam, ali u trideset godina vidio sam desetke profesora koji kreću s istim pokušajem, kao Vi. I svi isto: kad vidite da ne ide, umjesto da promijenite pristup, vi samo počnete pisati kompliciranije, nadajući se da će nova formula na starom plzaištu, upaliti.. Zato sam počeo brisati ploču – da napokon počnete misliti ispočetka.“

Još jedna podrška energanama

Pratim Gospić. Mislim da se ide u krivom i jako skupom smjeru i da će se još dugo čekati na rješenje. O tome ću uskoro ponovno. Pratim i euforiju oko energana. Nakon godina šutnje Hrvatska akademija tehničkih znanosti, odlučila reći koju nakon što je i politika progledala. Organiziraju okrugli stol – srijeda 07.10. u 14:00 na FSB. Vjerujem da će naći odgovor, zašto je samo kod nas, do prije samo mjesec dana, tema energana na gorivo iz otpada, bila anatema. Predlažem da se pogledaju u ogledalo i vide i dio njihove kolektivne i osobne odgovornosti. Na žalost, njihova podrška je izostala kada su bili najveći „napadi politike“ na energane. U traženju rješenja se ne smije zaboraviti  „Đuro Đaković“ iz Slavonskog Broda. Tamo su pohranjena, više desetljeća skupljana iskustva na gradnji energana, na različita goriva. Gorivo iz otpada je samo jedna od varijanti sličnoga. ĐĐ je preuzela austrijska tvrtka „Andritz“, pa je, visoko sofisticirano znanje udvostručeno.

Zašto se ne vide gluposti

Među predavačima na Okruglom stolu će biti i prije desetak godina, tada u svojstvu asistenta, savjetnik ministra Zmajlovića, Renato Šarc. Danas izvanredni profesor. Zbog njega sam se prisjetio 9. Viktorovog poučka, Kurta i Murta zaustavite gangrenu od 27.07.2015. Upozoravajući na neprimjerenu tehnologiju na prvim Centrima za gospodarenje otpadom Kaštijun (Pula) i Marišćina (Rijeka), između ostaloga sam napisa:

Ne umišljam da samo ja vidim gluposti, niti da ono što ja vidim zaista mora biti glupost. Prihvatiti tuđe argumente, pa i kada bih ja trebao „ispasti glup“, nije mi preteško. Kada sam ovo napisao, odmah znam kakva će biti reakcija mojih najbližih: „Da ti prihvatiš tuđe mišljenje samo tako. Malo sutra.“ Podsjeća me na lekciju Engleskog gdje je pisalo da je lakše izvaditi čep iz prazne boce nego izbiti  nešto iz nečije, u ovom slučaju moje, glave.

No izgleda da to s čepom vrijedi za mnoge glave. Mnogi se ne usude misliti. Na području okoliša, kao da je pamet stala, ne samo od „zmajlovićeve ere“. Nekako je to više povezano s virusom „zna se“, koji je izgleda opasno prelazan. Kada vidim kako (ne)reagira EU, pa i sam predsjednik komisije gospodin Jean-Cloude Junker, kao da je virus zahvatio dobar dio EU. Kada nema argumenata i kada se ne zna, isključi se razum, i djeluje se šutnjom, kako to radi ministar Zmajlović, ili odgovorom, „kako Komisija zadržava pravo prekinuti korespondenciju koja se ponavlja“. A što raditi nego ponavljati da je nešto krivo kad je krivo, a nijednog argumenta da se krivo barem malo ispravi.

Kako izbjeći ne  napisati upozorenje ministru Zmajloviću i direktoru Fonda gospodinu Mülleru da je koncept postupanja s otpadom pogrešan? Da nigdje nema koncepta kao na Marišćini i Kaštjunu. Da to sve nema niti ekonomske niti „polu stručne“ logike. Ma okružili se oni i „svjetskim savjetnikom“ Šarc Renatom, dali zvučno ime tajnika kabineta ekspertici za otpad  Ireni Relić, pa imali i podršku od EU preko JASPERS (Joint Assistance to Support Projects in European Regions) sve to ne vrijedi. Ne zna se, pa gotovo. Uskoro dolazi na vidjelo. (Komentar: I došlo je) Ministar Zmajlović najavljuje probni rad za koji dan. Na njegovom mjestu, ali i nabrojanih i ne nabrojanih, ne bi baš mirno spavao. Moraju se otkriti dubioze i rastrošnost „ u ništa“. Ruku na srce, koliko kritiziram taj i slične projekte, ako su samo u pola dobri kako misle drugi, onda ja baš ne bih smio dobro spavati. A spavam dobro. Iako bi za nas bilo daleko bolje da ja ne spavam dobro, da su potrošeni novci iskorišteni na koristan način, da ćemo moći ispuniti ciljne vrijednosti prema EU, …. , a ne da noćne more dobiju ministar Zmajlović i direktor Müller, pa možda i sam predsjednik EU gospodin Jean-Cloude Junker. Znam da si ja samo umišljam da oni neće moći mirno spavati zbog načinjene štete. Ma kaj god. Briga njih. Društvena šteta im je izgleda u opisu poslova.

Kako spavaju oni koji su drugima uzeli san

Problemi s Kaštijunom i Marinšćinom postali su svakodnevnica. Zmajlović, Müller, Šarc i ini  spavaju mirno. Ne spavaju oni koji žive u blizini Kaštijuna i Marišćine. A ja? Ja pišem poučke….  

478 Eh, da se znaju koristiti „m*da“

„Ja ne mogu nikoga ništa naučiti, ja ih samo mogu natjerati da misle.“ Sokrat

Svih protiv, pa svi za

U anketi HTV oko prihvatljivosti energana na gorivo iz otpada (GIO), 60 % građana smatra da su prihvatljive, 26 %  uz samo najstrože uvjete. Nekih 7 % je protiv. Anketa, da li su energane prihvatljive za političare nije potrebna. Prije „Gospića“, 99,99 % političara je bilo protiv energana, a danas, nakon što su Ličanke i Ličani rekli dosta, 100 % političara je za. Neki bi najradije po jednu u svom dvorištu. Podobni bi mogli računati i na dvije.

Da nije bilo 100 %, nego 99,99 % kriv je Joško Klisović. U 363. Viktorovom poučku (24/01/2023) sam napisao kako se u Zagrebu i u Hrvatskoj dogodio povijesni pomak. Prvi puta se jedan visokopozicionirani političar usudio javno izjaviti da »Zagreb treba centar za gospodarenje otpadom gdje bi trebala biti i energana«. Pravnik po obrazovanju, za razliku od inih inženjerski visokoobrazovanih političara, razumio je da je pretvaranje u energiju onog dijela otpada, koji se ne može ili ne isplati materijalno iskoristiti, okolišno najbolje rješenje. Iskreno, nije tu trebalo previše pameti, potrebno je imati petlju i javno reći ono što je vidljivo svakom tko narodu želi dobro. Ili, što bi narod rekao treba samo imati „m*da“.

Sve je već bilo spremno

Kako je danas znano, Zagreb je 1990. godine imao sve spremno za izgradnju spalionice komunalnog otpada. Udruženim snagama, uz podršku države, Ingra, Montmontaža, Elektroprojekt i dr. pripremili su osnove. Pišući ovaj poučak, od Dubravke, jedne od pravih borkinja za održivi okoliš dobio sam mail: šaljem Vaše poučke prijateljici (strojarka) koja mi je odgovorila da je kao početnik davne 1978. godine bila prisutna raspravama o planiranoj “spalionici otpada u toplani Žitnjak uz ruski blok 120 MW”. Ljudi koji pamte čude se današnjem “otkrivanju Amerike”. 

Nikakvo čudo da smo tada znali sve o Americi. Tada smo imali tehnički potkovane političare. Predsjednici vlada su bili, između ostalih, Petar Fleković, direktor INE, Ante Marković direktor „Končara“, Ante Milović direktor „Đure Đakovića“. Imali smo i uspravnu i ponosnu tehničku akademsku zajednicu koja je imala znanje da se komunalni otpad ne može zbrinuti samo recikliranjem. Sada kada su se političari počeli takmičiti kome prva energana, iz mišje rupe se polako počeli javljati i predstavnici akademske zajednice. Kao da su otkrili čemu služe „m*da“.

Konačno mogu prestati pisati o energanama. U medijima mjesto zauzimaju drugi. Što bi rekao Balašević, sada će pričati će o plovidbi, ti što nisu (USUDILI) sidro digli (DIĆI). Očekujem i moralni salto mortale, bivših i sadašnje, ministrica i ministara, koji će na način znati navesti argumente u korist energana. Očekujem redom nastupe: Holy, Zmajlović, Dobrović, Ćorić, Filipović, Habijan, Vučković…..

U red za energane

Ipak predlažem političarima, da se malo zaustave u euforiji oko energana. Ne može energana baš svakom. Prvo elementarno prosvjetljenje. Prosvijetljenost dobre domaćice, kako ne bi nepotrebno proliti mlijeko, kako je u nedavnom nastupu na TV to učinio gospodin Klisović. Naime, on je za energane, ali uz poštivanje mjera zaštite. U tom kontekstu, ako se dobro sjećam spominjao je i BAT – Best Available Techique. Zna li on što znači BAT? BAT znači najbolja moguća tehnika, a tehnika se sastoji od tehnologije i upravljanja tehnologijom. Tehnologija je bolid formule 1, a tehnika je kada tim bolidom upravlja „Schumaher“.

Što se tiče upravljanja, koji uključuje i nadzor, država je na primjeru „Gospića, Benkovca, Senja, Poznanovca,….“ pokazala takav nemar i neodgovornost, da bi u gradovima skoro pa trebalo zabraniti čak i tramvaje i kuhanje na plin, a kamo li dopustiti izgradnju spalionica (zastrašujuće zvuči od energana). Prosvijetljeni, neka poruče građanima, kako nadzor na energanama neće voditi „Andrije Mikulići“. EU je znala da svugdje postoje „Andrije“ i da bi neka energana, uz blagoslov „nekog Hansa, Giovanija ili Andrije“, mogla raditi onako „na gospićki način“. Uz takve bi i tamo negdje, nekom moglo pasti na pamet, da zbog polovice odojka, spaljuje sve i sva. Nemarom u radu energane bi „furani i dioksini“ mogli padati po glavama Bečlija i Kopenhađana. Ne iz njihovih energana, nego neke uz kontrolu „Peterssena, Lajoša ili Andrije“. Zbog toga onaj tko gradi energanu ingerenciju za kontrolu postrojenja ustupa Briselu. Bez stvarnog ispunjavanja BAT, i od politike nezavisne kontrole, nema energane na GIO. Nema ni financiranja niti od EU niti od neke privatne banke. Bankari bi itekako htjeli profit, ali ne žele da „furani i dioksini“ padaju po glavi njihove djece i unuka.

Zato političari, uključujući i gospodina Klisovića, u svom prosvjetljenju, ne smiju dovoditi u pitanje hoće li ili neće biti BAT. Mora biti, jer drugi to traže. Zbog toga me zasmetalo, kako je gospodin Klisović „provukao“ kako je upitno da li cementare poštuju BAT i kako treba (valjda on i njegovi?) brinuti o BAT, ako će dio otpada iz Gospića ići na spaljivanje u cementare. Žao mi je da gospodin Klisović, kao i većina političara ne zna, kako EU regulira obavezu primjene jedinstvenih standarda za pojedine proizvodne procese, ne (samo) zbog utjecaja na okoliš, već zbog jednakih uvjeta u slobodnom protoku roba i usluga. Radi se o poslovnom principu, kako ne bi naša piletina ili vreća cementa, koja bi se plasirala u Trst ili Beč, bila jeftinija na račun nepoštivanja mjera zaštite okoliša. Ne samo za energane, već i za svaku djelatnost koja bi mogla imati značajniji utjecaj na okoliš, postoje BREF dokumenti o BAT. Debljina – par stotina stranica. Za termičko iskorištavanje otpad BREF ima 723 stranice: chrome-extension://efaidnbmnnnibpcajpcglclefindmkaj/https://bureau-industrial-transformation.jrc.ec.europa.eu/sites/default/files/2020-01/JRC118637_WI_Bref_2019_published_0.pdf

I gradonačelnik Zagreba za energanu

Bojim se euforije oko energana. Imati energanu, ne znači imati samo postrojenje, već znači imati dobro organiziran sistem upravljanja. Pod tim smatram i dobro uređen i energanama prilagođen način prikupljanja, odvajanja i sortiranja. Obratio sam se gradonačelniku Zagreba i upozorio ga, da bi, nakon što je i on (izgleda) prelomio energanu, trebalo prilagoditi i unutarnje upravljanje tokovima otpada u CGO Resnik. To sam i javno prenio na Radio Sljemenu https://radio.hrt.hr/radio-sljeme/vijesti/politicari-su-shvatili-da-ne-moze-biti-samo-vise-cvijeca-manje-smeca-nego-treba-nesto-napraviti–12918441

Svi u Celje i na Skadarliju

Predlažem gradonačelniku sklapanje prijateljstva s Celjem. U Celju se građani već 18 godina griju na vlastiti otpad. Predlažem redovnu liniju Zagreb – Celje. Putovanje od malo više od jednog sata. Polazak poslije doručka, povratak prije ručka. Slovenski je u ovim krajevima razumljiviji od Danskog ili Njemačkog.

U Beogradu proslavili prvi termički iskorišten milion tona otpada na Vinči. U tvornici umjetnog gnojiva u Prahovu, u pogonu energana na opasni otpad kapaciteta 100 000 tona godišnje. Planiraju i energanu na GIO. Ne bi bilo loš posjet ni kod njih. Struka je struka, a usput je Skadarlija. Za starije, Skadarljija je još uvijek ista, kao nekada.

477 Paradigma Jandroković legalizirala sindrom NYMBY – ne u mom dvorištu

“Ne pali se kuća da bi se istrijebile stjenice.” – Kineska poslovica

Kako nekome uopće padne na pamet slati otpad u Bjelovar, a tamo živi predsjednik Sabora

Početkom rujna 2026. godine, ministrica zaštite okoliša Marija Vučković i premijer Andrej Plenković predložili su da Bjelovar, zbog slobodnih kapaciteta, zbrine višak miješanog komunalnog otpada iz drugih sredina. Predsjednik Sabora Gordan Jandroković podržao je gradonačelnika Darija Hrebaka, člana vladajuće koalicije, i usprotivio se dovozu otpada iz drugih gradova. Trenutno iz Varaždina i Samobora. Istakli su kako je nelogično tražiti solidarnost isključivo od Bjelovara, samo zato što je taj grad na vrijeme i uspješno uredio svoj sustav gospodarenja otpadom. Jandroković je pritom naglasio da se teret ne može prebacivati na one koji su bili odgovorni, dok druge sredine nisu osigurale vlastite kapacitete.

Gospoda Hrebak i Jandroković zadobili su time dodatne simpatije Bjelovarčana i osigurali prolaz ne budućim izborima.

Po istoj paradigmi, koju je ozakonio predsjednik Sabora, u Koromačnu i Našicama građani ne žele primiti dio otpada iz Gospića. Zašto i bi? Uostalom slijede i primjer zabrane dolaska broda u brodogradilište u Splitu, uz podršku premijere Plenkovića, gdje bi se skidao azbest. https://sutrasnji.hr/2025/08/19/zivot-damo-azbest-u-split-ne-damo-viktorov-poucak-br-450/

U subotu će, pored okupljanja u Našicama. biti prosvjed protiv izgradnje mega farme pilića u Ludregu. Protestirati će i na Viškovu. Žao mi je, da po paradigmi Jandroković u Sisku nije spriječen dolazak troske iz Biljana Donjih. Tko je kriv Šibenčanima da nisu organizirali vlastite kapacitete za trosku, a po paradigmi Jandroković, „teret (se) ne može prebacivati na one koji su bili odgovorni, dok druge sredine nisu osigurale vlastite kapacitete“. Neodgovorni Šibenčani poslali trosku odgovornim Siščanima. Eh, da je tada vrijedila paradigma Jandroković ……

Da li je premijer svjestan koji je duh oslobođen

Premijeru Plenkoviću se ni ne sanja, kakvu štetu nanosi gospodarstvu i građanima, proizvevši društvo „dvorskih stručnjaka & znanstvenih savjeta“. Imenovanjem nekompetentnih, stvorio je kolektivno nepovjerenja u institucije sistema. Normalno je da građani mogu, a nakon legitimiteta paradigme Jandroković, ma ne samo mogu nego čak trebaju biti protiv, kada se kod njih želi rješavati problem, kojeg su negdje drugdje izazvali odabrani. Kada za nastali problem nema zapovjedne i osobne odgovornosti, kako vjerovati da se problemi ne umnožavaju. Umnožavaju se. Primjer bezbrojnih fleka na karti Hrvatske potvrđuje baš to https://viktorovpoucak.com/2026/08/19/474-poucak/

 Zašto bi netko farmu pilića, kada se ona od Perutnine može kupiti u dućanu? Zašto bi netko neku tvornicu, koja će proizvoditi i za druge? Zašto da Pliva proizvodi antibiotike za sve? Dovoljno je da proizvede za stanovnike Savskog Marofa, a Bjelovarčani i mi ostali po paradigmi Jandroković antibiotike trebamo proizvoditi u svom dvorištu.

Gram Swaraj

Premijer i predsjednik Sabora, svjesno ili ne, na liniji su izvornog održivog razvoja. Onog kojeg je promovirao Mahatma Gandhi. On je vjerovao da se prava neovisnost i stabilnost Indije ne nalaze u velikim industrijaliziranim gradovima, već u ekonomski neovisnim i samodostatnim ruralnim zajednicama. Gram Swaraj: Gandhi je zamišljao svako indijsko selo kao malu, autonomnu republiku. Prema njegovoj viziji, svako selo mora proizvoditi vlastitu hranu, odjeću i osnovne potrepštine, čime se smanjuje ovisnost o vanjskim tržištima i sprječava ekonomska eksploatacija (dopunio sam: od staren Engleza). Premijer i predsjednik Sabora ne misle tako usko kao Gandhi. Oni bi od gradova stvarali samodostatnu republiku, a ne samo od svakog sela.

Zamjeriti će mi se, ako kažem da nisam sklon da „ulica“ (isprika na izrazu svim vrijednim aktivistima koji u javnim protestima vide jedini izlaz) rješava probleme. Na žalost, za vrijeme Plenkovića je uništena i najmanja prilika za dijalog. Primjer je zadnja javna rasprava, o Zakonu o otpadu, koja je, trajala 2 dana vikenda https://esavjetovanja.gov.hr/Econ/10027 Vjerujem da je davanjem dva dana za raspravu, od petka popodne do nedjelje 24:00, htio pokazati velikodušnost, jer je javna rasprava njegovom voljom mogla biti i samo koji sat. Da se sjeća onoga što su ga učili na Pravu, znao bi da je to farsa.

U demokratskim društvima, onima koji vide cijelu šumu, a ne samo travku, zakoni i promjene zakona se ne donose u kabinetima. Prolaze rasprave i konzultacije sa svima kojih će se ticati. Kod nas, kao da se donose preko koljena. Čak i u tajnosti, u interesu, na početku nevidljivih grupa i pojedinaca, kao što je to bilo ukidanje kontrole otpada, čije (ukidanje) je omogućilo „Gospić“.

Puj pike ne važi, jače od zakona

Da imate novac, da li bi uložili u Hrvatsku, kada Vas je primio sam premijer i svi njegovi u hijerarhiji do portira u mjesnoj zajednici, kada uložite novac, kupite nekretnine, a nakon tri glasa protiv, us trahu za upravo ta tri glasa na izborima, premijer kaže „puj pike ne važi“. 

Tko će biti dovoljan mazohista da nakon zadnjih izmjena Zakona o otpadu, uloži u neko postrojenje, za zbrinjavanje otpada. Jer i kada izgradite postrojenje, neki loklani šerif može reći „puj pike ne važi“. Naime nešto inovativno u izmjenama Zakona o otpadu: Najveću zabrinutost unutar poduzetničkog sektora i među pravnim stručnjacima izazvala je nova administrativna barijera u postupku izdavanja dozvola za gospodarenje otpadom iz nadležnosti županijskih tijela i Grada Zagreba. Prema novom, u tajnosti dorađenom modelu, investitor koji planira izgraditi postrojenje za obradu otpada mora proći iznimno složen, dugotrajan i skup proces: od ishođenja posebnih uvjeta svih nadležnih državnih tijela, preko izrade elaborata i ulaganja u modernu opremu, do ishođenja građevinske dozvole, same izgradnje objekta i dobivanja pravomoćne uporabne dozvole.

Međutim, u trenutku kada je postrojenje tehnički potpuno spremno za rad, nastupa pravni apsurd. Zakon sada propisuje da se prije izdavanja same dozvole za obavljanje djelatnosti mora pribaviti obrazloženo mišljenje općinskog načelnika ili gradonačelnika, utemeljeno na prostornom planu i namjeni građevine. https://www.razglas.org/okolis-i-energija/sumrak-pravne-sigurnosti-kako-tajne-izmjene-zakona-o-gospodarenju-otpadom-uvode-lokalni-veto-i-otvaraju-vrata-institucionalnoj-korupciji Pada mi na pamet, a pošto je to mišljenje? Pošto je bilo u Gospiću?

Trošak sanacije do neba

Pitali me neki, da li se isplati javiti na natječaj za „Gospić“ i koliko da naplate. Savjetovao sam da se jave, jer znaju znanje, a da naplate kolika im je god želja. Histerija je digla cijenu. Vladin Znanstveni savjet je u četiri dana, od ponedjeljak do četvrtka, izradio detaljan plan sanacije. Vidjevši grubu sliku rješenja, javio sam onima koji su me pitali, da udvostruče iznos. Znanost je moćna, pa bi cijena sanacije mogla biti do neba. Onog neba koji se vidi za sunčanih dana.

Nije li farsa raspisivati milijunske natječaje bez jasnih analiza, a onda preko noći osnovati savjet profesora, bez operativnog iskustva s otpadom, kako bi, u tri dana predložili rješenje, koje je svakome s imalo iskustva bilo jasno od prvog dana. Meni, kada sam u svibnju 2025. godine obišao lokaciju. Podebljan nedavnom paradigmom Jandroković sustav je izgleda u potpunom raskoraku: na papiru “znanstvena podrška”, a na terenu kamioni tvrtki koje uzimaju uzorke jer ne vjeruju institucijama sistema. Treba li još dići cijenu? Ipak se radi o predsjedniku Sabora. 

476 Nije mudar onaj koji puno zna, već onaj čija su znanja korisna kada zatreba

Nije mudar onaj koji puno zna, već onaj čija su znanja korisna. Eshil

Multidisciplinarna znanstvena podrška Vladi

U nedavnoj odluci Vlade piše: U kontekstu aktivnosti Vlade Republike Hrvatske u sanaciji nezakonito odloženog otpada na lokaciji Gospić osniva se multidisciplinarni Znanstveni savjet s istaknutim hrvatskim stručnjacima i znanstvenicima čija je svrha razmatrati zdravstvene, okolišne, tehnološke i druge stručne aspekte sanacije te davati savjete i stručnu potporu Vladi Republike Hrvatske. file:///C:/Users/Korisnik1/Downloads/203%20-%202_.pdf

Nema zbora da se radi o istaknutim stručnjacima i znanstvenicima. Pitam se mogu li biti dovoljno uvjerljivi da se vrati poljuljano povjerenje u Vladu. Pogledao sam njihovo područje djelovanja. Prosudite.

Prof. dr. sc. Stjepan Lakušić je aktualni rektor Sveučilišta u Zagrebu. Njegovo uže znanstveno područje obuhvaća prometnice, željeznice te održavanje i sigurnost prometne infrastrukture.

Zadužen je za stručnu potporu u sanaciji ilegalno odloženog otpada u Gospiću. S obzirom na kompetencije zamišljam da bi on mogao imati savjetodavnu ulogu oko kamiona.

Izv. prof. dr. sc. Krunoslav Capak, prim. dr. med. je stručnjak za javno zdravstvo i zdravstvenu ekologiju. Po mom razumijevanju njegove uloge, on bi trebao pratiti utjecaj sanacijskih mjera „post festum“.

Prof. dr. sc. Ante Jukić, istaknuti je stručnjak za polimere, naftna goriva, maziva, petrokemiju te obnovljive izvore energije i vodikovu ekonomiju. Imenovan je kao stručnjaka za kemijsko inženjerstvo. Ispada, da uz silne fakultete okoliša i ekologije, među mnogobrojnim profesorima,  nema nikoga tko koristi alate kemijskog inženjerstva u razumijevanju fenomena okoliša.

Prof. dr. sc. Dražen Vouk je jedan od vodećih hrvatskih stručnjaka za hidrotehniku, odvodnju i zaštitu voda Vlada RH imenovala ga je kao stručnjaka za vode i okolišno inženjerstvo. Vode su bitne, ali ne one koje su problem ili su dio problema u „gospićkom“ slučaju.

Prof. dr. sc. Jelena Parlov je stručnjakinja u polju geologije, s posebnim naglaskom na hidrogeologiju i zaštitu podzemnih voda. Njezina je uloga ključna za geološku i hidrogeološku analizu utjecaja otpada na osjetljive podzemne vode ličkog krša, ali „post festum“

Prof. dr. sc. Ivica Kisić  je stručnjak za agroekologiju, ekologiju i zaštitu okoliša. U procesu sanacije na red dolazi „post festum“.

Prof. dr. sc. Iskra Alexandra Nola je stručnjakinja za zdravstvenu ekologiju, upravljanje kriznim situacijama i procjenu javnozdravstvenih rizika. Bitno, ali u procesu sanacije nešto što dolazi u obzir tek „post festum“

Sastav mi je nekako tanak. Nužan ali ne dovoljan. Imenovanjem je pokriveno poznavanje problema na raznih poznavanja nekoliko vrsta drveća (dio stručnog znanja, jer se ovdje ne radi o znanosti, nego o operativnom rješavanju problema),  među stotinama vrsta drveća u šumi. Nema nekoga tko je u stanju sagledati cijelu šumu – problem sanacije, na okolišno i društveno prihvatljiv način. Na prvu, mislim da sastav Znanstvenog savjeta nema kapacitet sagledati šumu. U kontekstu izuzetno složenog (prema histeriji koja je stvorena) slučaja „Gospić“, a sa stajališta operativne struke, onih koji „imaju čizme u gepeku automobila“, jer znaju hodati po otpadu, usudim se reći čak i banalnog problema, pretpostavljam da će rezultat rada Znanstvenog savjeta ličiti na onu priču o slijepcima i slonu.

Priča o slijepcima i slonu

Davno, u jednom dalekom kraljevstvu, živjela su šestorica slijepih mudraca. Iako nisu mogli vidjeti svijet očima, bili su vrlo pametni i provodili su dane raspravljajući o svijetu oko sebe. Jednog dana u njihov grad stigao je kralj na golemom slonu. Budući da nikada prije nisu susreli tu životinju, odlučili su otići do kraljevske palače kako bi je “vidjeli” dodirom.

Kada su stigli, stali su oko slona i svaki je pružio ruke:

• Prvi mudrac je dotaknuo slonov bok i odmah uzviknuo: “Ah, slon je čvrst i ravan, potpuno isti kao zid!”
• Drugi mudrac je opipao oštru kljovu: “Nije istina! Slon je gladak, šiljast i opasan. Isti je kao koplje!”
• Treći mudrac je uhvatio slonovu surlu koja se micala: “Obojica griješite. Slon je dugačak i savitljiv, točno kao golema zmija!”
• Četvrti mudrac je obujmio slonovu nogu: “Slijepi ste pored zdravih očiju! Slon je okrugao i snažan, građen je kao stup ili stablo!”
• Peti mudrac je slučajno dotaknuo slonovo veliko uho: “Svi ste u zabludi. Slon je širok i lepršav, najsličniji je velikoj lepezi.”
• Šesti mudrac je uhvatio slonov rep: “Gluposti pričate! Slon je tanak i na kraju ima četkicu, isti je kao uže.”

Mudraci su tada počeli vikati jedan na drugoga. Svaki je bio potpuno siguran u ono što je osjetio i nitko nije želio popustiti. Svađa je postajala sve glasnija, a mudraci su bili na rubu tučnjave.

Tada je iz palače izašao kralj. Promatrao je njihovu prepirku pa mirno rekao: “Svaki od vas je u pravu, ali isto tako, svi griješite. Svaki je dotaknuo samo jedan dio životinje. Slon je zapravo sve to zajedno – i zid, i koplje, i zmija, i stup, i lepeza, i uže. Tek kada spojite sve svoje dijelove u jedno, vidjet ćete pravu istinu.” Mudraci su se posramili, ušutjeli i shvatili da je kralj u pravu.

Kralj je gol

S obzirom na respektabilne znanstvenike, koji razumiju da je problem „Gospića“ i šuma i džungla ali možda samo travnjak s tri grma, ne vjerujem da će moći, čak i htjeti dati prave savjete, svjesni težine određivanja dijagnoze i terapije.

Imamo li mi kralja da izađe s Markova trga? Imenovanje Znanstvenog savjeta me vuče na još jednu priču, onu, kada se dječak usudio viknuti „Kralj je gol“. Kao da je Gospićka udruga zagrebačkim prosvjedom razgolitila i kralja i dosadašnji način gospodarenja otpadom.

476 ENERGANE

Mi vješamo male lopove a skidamo kapu pred velikim –  Molijer

Da je više Ličanki i Ličana

Hrabre Ličanke i Ličani, kojima je prekipjelo da se Liku pretvara u smetlište, razgolitili su očajno stanje u postupanju s otpadom. Afera „Gospić“ je razotkrila da nije Lika jedina koju se pretvara u smetlište. Otkriveno je, da je od samog vrha (čak vjerujem nesvjesno), pa do zadnje jedinke u postupanju s otpadom, uspostavljena (sumnjam formalno), interesna organizacija, koja na račun uništavanja prirode i okoliša stvara dobit. Vrh odgovornosti je kod onih koji su davali dozvole i onih koji nisu obavljali svoj posao. Ministarstvo mora, ako već i nije provesti upravni nadzor i utvrdi gdje, kome i kako se u Županijama davalo dozvole za postupanje s otpadom https://viktorovpoucak.com/2026/08/17/473-poucak/  Toliko, ovaj puta o „Gospiću“.

Ličanke i Ličani oslobađaju od straha od energana

Pitao me nedavno novinar, da li smo mi glupi jer smo protiv energana na gorivo iz otpada (GIO? ili Austrijanci, koji samo u Beču imaju 4 energane. Odgovorio sam mu, da smo mi prije 35 godina bili itekako pametni, i da smo se tek od tada počeli zaglupljivati. Naime, u Zagrebu se sredinom 80-ih shvatilo, da se problem otpada ne može riješiti samo oporabom. Znali smo da je pravi „win-win“ u postupanju s otpadom, iskorištavanje termičkog potencijala dijele otpada koji se ne može ili ne isplati reciklirati. Umjesto odlaganja na Jakuševcac znalo se, što barem tada nije smatrano nekom mudrošću, da dio otpad ne sudi na odlagalište nego kao resurs za dobivanje električne energije i toplinu za kućanstva.

Imao sam priliku biti dio tima u kome su bili predstavnici tvrtki kojima je izgradnja takvih objekata bila prava sitnica (Ingra, Elektroprojekt, Montmontaža, ĐĐ, Jugoturbina, Končar….). Projekt izgradnje spalionice otpada (tada se nije govorilo kao danas o energanama na GIO) u Zagrebu je bio toliko logičan, da nije bilo glasova protiv. Znala se i lokacija. Na Žitnjaku, na lokaciji bivše tvornice autobusa (ako se dobro sjećam). Nemojte pomisliti da se narod zadnjih 10 – 15 godina one države bojao dići glas. Hrabrost kakva se tada pokazivala protiv nerazumnih zahvata, i način kako su se javno vodile rasprave, između ostaloga i oko nuklearke u Krškom, danas je teško i zamisliti. I došli novi i sve počeli ispočetka. Svjedočimo dosta neslavnom stanju.

Kolektivna šutnja o potrebi energana – samo jedan glas za

Zbog vjerovanja u tehničku struku i prirodne zakone, koji su otporni na političke odluke, a vjerojatno kao malo lud, ne bojeći se za egzistenciju, dozvolio sam si da ne napustim ideju energana. Ostao sam jedini koji javno i kontinuirano zastupam energane na GIO. Ne kao rješenje, ali kao bitan i neizostavan dio rješenja postupanja s otpadom. Nijedan premijer ili ministar, nijedan predstavnik akademske zajednice, nijedan fakultetski profesor, ni Strojarski ni Kemijsko tehnološki fakultet (oba fakulteta školuju kadar koji ima veze s energanama), niti Hrvatska akademija tehničkih znanosti nisu se htjeli ili usudili javno istupiti u korist energana na GIO. Oni odšutješe i mi ostasmo jedini u EU koji nemamo energane na otpad.

Pisao sam, od Boga do nedraga, srameći se naše tehnološko tehničke zaostalosti. Nešto na temu energana: https://www.facebook.com/watch/?v=1468249704461327  Napisao sam i niz poučaka – evo nekih : 47, 123, 218, 362, 363, 393, 398, 407, 408 – zadnja dva su lakše odstupna.

Hoće li Šibenik biti prvi

Prije dvije godine spontano sam podržao ideju energane na gorivo iz otpada u Šibeniku. U 411. poučku sam napisao: Pobornik sam iskorištavanje energetskog potencijala otpada koji se ne može ili ne isplati materijalno iskoristiti. Zato pozdravljam spremnost Šibenika da na svom prostoru izgradi energanu na gorivo iz otpada. Koliko god sam veliki pobornik energana na gorivo iz otpada, podržavam ih samo ako studija izvodljivosti dokaže okolišni i ekonomski smisao. https://sutrasnji.hr/2024/03/04/kliziste-na-jakusevcu-je-najbolje-sto-nam-se-dogodilo/

Prije dvije godine bila je to hrabra odluka. Ovih dana je napravljen prvi od niza koraka. Za svaki slijedeći treba dodatna mudrost. Dajući bezrezervnu podršku za početak rada, upozorio sam: Do realizacije čeka i tako niz prepreka, a puzzla šibenska energana treba barem 100 dobro prilagođenih puzzli, da ima smisla, uključujući i manjkavo zakonodavstvo. Po meni je upozorenje i dalje aktualno.

Hvala Ličankama i Ličanima, jer se nazire uništenje „otpadaško mafijaške hobotnice“. Uz to, njihov „opravdani gnjev“ bi mogao pomoći da napravimo povijesni iskorak u rješavanju otpada. Preko noći, upaljeno je svjetlo i svi progledaše. Šibenčani više nisu sami. Svi bi energanu. Energane više nisu tabu. Preko noći, postale su sveti gral.

Nacija je progledala. Prije nego prestanem pisati o potrebi za energanama, jer sada to počinju drugi, malo upozorenje. Ne znam od kuda ideja da trebamo hitno 3 energane za komunalni otpad i 2 za opasni. Da nije zagrebački miting djelovao kao atropin, pa su se zjenice raširile prejako, pa se svjetla rasplinjuju i ne vidimo dovoljno bistro?

Sada bi svi energane, a ja suzdržan

Ne smijemo uletjeti s energanama kao „grlom u jagode“. Svakako ne kao s centrima za gospodarenja s otpadom. Izgradnja energana na otpad, koliko god one, prema studijama bile ekonomski opravdane, zahtijeva puno mudrosti. One jesu isplative samo ako se mudro sagleda cijeli sustav. Zašto kao pobornik energana na GIO malo povlačim ručnu? Jednostavno, ako su energane na GIO ekonomski tako isplative, zašto do nedavno, dok nisu puštene u rad energane u Celju i Beogradu, od Beča do Soluna nije izgrađena niti jedna. Zna li se odgovor? Zna.

Energana ima smisla samo u uređenom okruženju. Država mora donijeti odluku gdje energana ima smisla kao dio ukupnog rješenja i s najvećom koristi i za okoliš i društvenu ekonomiju. Slovenija je napravila detaljnu analizu. Snimili potrebe države i zaključili da im uz korištenje GIO u cementari Anhovo, i uz Celjsku energanu trebaju još i Ljubljanska i Mariborska energana. Na taj način bi zbrinuli GIO od Kopra do Kočevja pa sve do Kranjske gore.

Kada energana ima smisla

Energana na GIO ima smisla samo ako postoji korisnik toplinske energije, a to su u 99 % slučajeva domaćinstva. Zagrebu neophodno treba energana na GIO. Argumenti zašto ju je trebao 1990. danas su 100 puta jači. Državan odluka mora odrediti prioritet. Osim Zagreba, u obzir dolaze, prije svega gradovi koji imaju sistem centralnog grijanja.

Kod planiranja energana, treba poći od energetskih potreba određene sredine za toplinom, a ne koliko određena sredina ima vlastitog GIO. Za razliku od moje teze „kako se s Komiže, preko Visa i Splita do Belišća ne isplati voziti niti marihuana u rinfuzi, a kamo li otpadni papir“, gorivo iz otpada je vrijedna roba i podnosi i veće transportne troškove. Inače, moram promijeniti narativ i naći neku drugu tvornicu papira. Belišće je pase. Onako napamet, mislim da su potrebe Zagreba za toplinom veće od količina GIO koji nastaje. Do Zagreba bi se skoro pa isplatio prijevoz GIO i sa Komiže. Skoro….

Padaju mi na pamet još Osijek, Varaždin, Karlovac,…. Ti gradovi imaju sistem centralnog grijanja – elektrana toplana. I tamo treba prvo sagledati potrebe grada za toplinom, a onda planirati kapacitet energane.

U Sisku je planirana energana na otpad privatnog investitora, pri čemu će se otpadna toplina plasirati u postojeći sistem centralnog grijanja. Energana u Šibeniku namjerava toplinu plasirati u poduzetničkoj zoni PODI. To bi mogao biti jedan potpuno novi način rješenja otpadne topline, ali zahtijeva i dodatan oprez.

Puno bi toga trebalo bi osmisliti kod iskorištavanja termičkog potencijala GIO. Čak i o autonomnoj upotrebi GIO na otocima….. O tome nekom drugom prilikom.

Novi Vladin autogol

Poruka premijeru: Vratite Agenciju zaštite okoliša, izmjestite inspekciju zaštite okoliša iz Državnog inspektorata, vratite očevidnik…. Bez toga se ne može spriječiti neki novi „Gospić“, a niti izgraditi nijedna energana na GIO. Jer kako da se vjeruje institucijama, a kako da im se vjeruje ako nisu samostalne teško ćemo do energana.

I kako vjerovati institucijama i potrebnoj transparentnosti, kada si je Vlada upravo zabila autogol. U petak 11. rujna oko 17h popodne otvoreno  je e-savjetovanje o procjeni učinaka izmjena Zakona o gospodarenju otpadom. Rok za očitovanja je bio, nedjelja 13. rujna. Za izmjenu Zakona, koji je kažu kriv za ilegalni uvoz otpada Vlada je za savjetovanje namijenila puna 2  dana vikenda. Opravdana je sumnja, da se u izmjenama Zakona o gospodarenju otpadom opet želi podvaliti neki trik iz arsenala bivšeg ministra okoliša Tomislava Ćorića. I sada ti njima vjeruj.

Kolektivni grijeh ministara

I malo, baš malo cinizma. Koliko sam se puta naslušao od ministara kako su oni protiv energana-spalionica i kako znaju za bolja rješenja. Jedino nikako da ih iznesu i o njima obavijeste kolege u EU, da se i oni prosvijetle. Očekujem da mediji počnu pozivati na mišljenje o energanama dosadašnje ministrice i ministre, pojašnjavajući njihovu stručnost, činjenicom da su bili ili su ministri okoliša. Biti ministrom je kod nas jača stručna kvalifikacija od postdoktorskog studija na Sorboni ili Oxfordu. Red je spomenuti zadnje, da se ne zaboravi njihov doprinos današnjem stanju u postupanju s otpadom. „Gospić“ je (i) njihov grijeh: Holy, Zmajlović, Dobrović, Filipović, Habijan, Ćorić, Vučković….

474 Baš smo zaprljali Lijepu našu – koliko će nam EU naplatiti pranje

“Najviše su prevareni oni koji varaju sebe.” (Danska izreka)

Bezbroj upozorenje, koja su se potvrdila, bez reakcije

Na problem postupanja s otpadom javno ukazujem od mog odlaska s funkcije direktora Državne uprave za zaštitu okoliša i prirode, par dana nakon Oluje.

U knjizi Društvo umanjene vrijednosti – prvi dio (Str. 147-175), sam opisao i zbivanja na području otpada, do 2012. godine. https://zmusk.wordpress.com/wp-content/uploads/2015/06/v-simonc48dic48d-druc5a1tvo-umanjene-vrijednosti.pdf Opisao sam slučajeve Poreča, Čakovca, Rijeke, Varaždina, Karlovca, Siska, Osijeka….

Počevši pisati Drugi dio, shvatio sam da je poruka preko knjige spora. Kako problem otpada smatram civilizacijski – sanitarnim, kao problem problematičnog duha nacije, počeo sam objavljivati Viktorov poučak. Na problem postupanja s otpadom sam ukazivao u poučcima:

29, 30, 35, 36, 45, 47, 52, 55, 58, 59, 62. 66, 70, 71, 80, 108, 123, 124, 125, 136, 137, 143, 145, 146, 151, 154, 157, 158, 167, 171,  172, 173, 175, 177, 181, 182, 183, 185, 191, 195, 197, 205, 231, 241, 242, 245, 296, 305, 339, 342, 362, 363, 365, 377, 391, 403, 407, 408, 409, 410, 429, 422, 445, 472, 473. I dio drugih poučaka se ticao (i) otpada, ukazujući na nekompetentnost uprave, štetu koju rade dvorski savjetnici i problematične akademske zajednice, a nismo se međusobno štedjeli niti zeleni i ja.   

Što napišem šaljem svima na vlasti, zastupničkim klubovima, redakcijama svih imalo važnijih medija, nevladinoj sceni, profesionalcima u okolišu, akademskoj zajednici, pojedincima…

Da li je biti kontra svih rizik?

Pisanje u knjizi se može razumjeti kako naknadna pamet. Pogledajte kako sjajno i uglađeno izgledaju vlastite biografije nekadašnjih političara. Danas znaju sve bolje o onome jučer. Eh, da se njih slušalo, a kao da ih se nije. Naknadna pamet o prošlom, a ne zna se unaprijed niti kakvo će biti danas popodne, a kamoli kako usmjeravati naciju u pravom smjeru.

Pisanje Viktorovog poučka je opasnije, ali izazovnije. Izjasniti se unaprijed o nečemu, izravno ad hominem, najčešće kao da sam Splićanin, kontra cilog svita, snosi rizik.

Rizik se umanjuje učenjem i stjecanjem kompetencije. A u tome mora da sam „strašan“. Gotovo bez reakcija onih koje spominjem i pozivam na djelovanje. Istina, kod nekog slučajnog susreta, oni koji su se mogli i trebali osjetiti pogođenim, ili me izbjegavaju ili me tako srdačno pozdrave, a neki i potpašu po ramenu, da im odmah sve oprostim. Ima i onih koji bježe. Na jednoj nedavnoj tematskoj raspravi u Saboru, jedan prozvani je bježao oko ovalnog stola.

Znam da nisam skroman. Kada vidim s kakvim neznanjem i neodgovornošću sam okružen odlučio sam da od skromnosti neću umrijeti. Samo kao primjer, još dok je trajao požar u Osijeku, https://www.youtube.com/watch?v=dXEb7BeQtbA  izjavio sam kako neće biti značajnijih utjecaja na okoliš. Ovih dana je objavljena opsežna znanstvena studija koja u cijelosti potvrđuje ono što sam tada izjavio. Pozdravljam napravljenu studiju. Trebala je da umiri građane. Nažalost i na čuđenje odgovorni šute o nalazima, kao da stanovnici Slavonije ne zaslužuju neku pozitivnu vijest. Ovo je samo jedan primjer pogotka u sridu.

Ništa manje vrijednim ne smatram i nedavni primjer Karepovca u Splitu. Umjesto da se produži vijek odlagališta, novoizabrani gradonačelnik Šuta je ukinuo sve što je uveo prethodnik, pa je umjesto predviđenog rasta, od tadašnjih  36 % recikliranog, na očekivanih preko 50 %, stupanj reciklaže pao na bliže 20 %.

Neki me smatraju ludim, neki hrabrim. Neki ludo hrabrim. Mislim da nisam nijedno ni drugo. Radi se o malo znanja, malo povezivanja činjenica na način dobre domaćice, kakav je bila moja Mama, i malo više razumijevanja realnog, prirodnog svijeta, za što je zaslužan moj mentor Lothar Riekert.

Uprljali smo Lijepu našu

NACIONAL je objavio kako se procjenjuje postojanje između 25.000 i više desetaka tisuća divljih odlagališta u Hrvatskoj. Veliki broj sitnih lokacija i stotine većih sustavnih odlagališta. Nacionalov popis od 86 lokacija odnosi se na službene, nadzirane točke sumnjivog masovnog ekokriminala.

Ispada da svakih 100 nas stvara jednu fleku na Lijepoj našoj. Mislim će ti podaci uskoro doprijeti do EU. Čak predlažem da sami prijavimo probleme, ne samo „Gospićku slučaj“ već i sve druge slučajeva i da odmah zamolimo za resetiranje koncepta postupanja s otpadom. EU zna biti jako neugodna kada joj se podvaljuju podaci, a mislim da mi to činimo.

 Kazne bi mogle biti paprene

Na mnogobrojnim predavanjima sam upozoravao i upozoravam na penaliziranje, navodeći primjer Grčke i Italije.

Dana 2. prosinca 2014. godine, Sud Europske unije donio je povijesne presude protiv dviju država članica zbog kontinuiranog neusklađivanja s direktivama o otpadu, opasnom otpadu i odlagalištima otpada.

U presudi protiv Grčke izrečena je jednokratna novčana kazna od 10 milijuna eura, pri čemu je Sud naložio i plaćanje dodatnih 14,52 milijuna eura za svakih šest mjeseci tijekom kojih se neusklađenost nastavi.

Zasebna presuda protiv Italije naložila je paušalnu kaznu od 40 milijuna eura, uz ponavljajuće polugodišnje penalne zapise u iznosu od 42,8 milijuna eura koji se nastavljaju plaćati sve dok se ne postigne potpuna usklađenost. [1, 2]

Polugodišnje kazne za obje zemlje progresivno se smanjuju kako se pojedino neusklađeno odlagalište otpada zatvara ili na drugi način sanira. [1]

Pitam sve nas, koliko bi nam mogla naplatiti EU da maknemo prljavštinu s Lijepe naše?

Hoće li EU prihvatiti da je „hot spot“ pretvoren u odlagalište troske

Koristim priliku, upozoriti premijera Plenkovića da se ne hvali previše s rješenjem „crnog brda torske“ iz Biljana Donjih. To je prije svega sramota za koju su izravno odgovarani on i njegovi stranački prethodnici. Upitno je i rješenje. Prema AI, možda je 
 troska završila na odlagalištu fosfogipsa u Kutini, koje je bilo proglašeno kao „hot spot“ , i za koje je od EU (iz projekta PHARE – radio sam na tome!) za prijedlog sanacije dobivena financijska pomoć, onda bi mogle slijediti neugodnosti. U EU bi se mogli pitati, kako je moguće,  uzimam s rezervom da se to dogodilo, 
 da se „hot spot“ preko noći pretvori i legitimno odlagalište neopasnog otpada? Zar trosku nije trebalo oporabiti? Vjerujem da je……. 

473 ZNA SE tko je odgovoran za „Gospić“

„Možete varati neke ljude sve vrijeme, i sve ljude neko vrijeme, ali ne možete varati sve ljude
sve vrijeme.” Abraham Lincoln

Za „Gospić“ je kriv sam vrh

Pitanje odgovornosti u demokratski državama je jasno kao dan. Za sve što se događa u nekom sustavu, (su)odgovara je uvijek (i) prvi čovjek tog sustava. U slučaju „Gospić“ odgovornost premijera Plenkovića se sastoji u pogodovanju pojedincima i u sistematskom narušavanju sustava okoliša. https://www.youtube.com/watch?v=vACSjHyge0g

Kako djeluje okoliš

Pojednostavljeno, okoliš, kao i druga područja, sastoji se od tri međusobno povezane, ali nužno nezavisne cjeline. Ministarstvo je ono koje donosi i provodi zakone. U slučaju „Gospića“ Ministarstvo je odgovorno jer  postojeći zakonodavni okvir omogućava nekontrolirani uvoz otpada. 

Stručne podloge za izradu zakona i za praćenje učinka u praksi u najvećem broju država provodi Agencija zaštite okoliša. U njoj rade visoko stručno obrazovani pojedinci. Agencija daje stručna tumačenja i pomoć Ministarstvu u rubnim slučajevima. U slučaju „Gospića“, da ju imamo, Agencija bi se pitala što je potrebno mjeriti da se dobiju relevantni odgovori vezani za sanaciju, ali i vezano za tumačenje rezultata.

Inspekcija je stručno tijelo, skoro po principu „držite lopova“, prati stanje na terenu. U nestranačkoj inspekciji rade usko specijalizirani kadrovi, koji poznaju pojedinu okolišnu praksu na razini onih kojima je to zanimanje. U slučaju „Gospića“ inspekcija je, prema onome što se može naći na internetu, reagirala 21 puta!  Premijer Plenković mora naći odgovor, kako je moguće da nije bilo reakcije na tih 21 nalaz inspekcije?

Što se tiče Ministarstva, izgleda da je glavna briga premijera Plenkovića bila da se nađe što zvučnije ime. Još nedavno je okoliš bio poveza s održivim razvojem, a u najnovijoj verziji je okoliš povezan s zelenom tranzicijom. Mora da mu njegove kolege u EU zavide na nazivu. Premijer ili nije razumio ili je zaboravio, kako zlatne uzde ne čine konja boljim, Seneka (Mlađi). Primjer „Gospića“, i inih „Gospića“, pokazuje da Ministarstvo ne ispunjava razlog postojanja.

Kako je slabljenjem okoliša otvorena mogućnost da Lijep naša postane „kasica prasica“

Što se tiče Agencije, nemamo ju. Ona je, u nekom blagom obliku, na razini šminke, ustanovljena početkom 2000-ih, prvenstveno za prikupljanje podataka o okolišu. 2015. godine osnovana je Hrvatska agencija za okoliš i prirodu. Samostalnost joj nije trajala dugo, jer je 2019. godine pripojena Ministarstvu. Kako pokazuje i „Gospić“, nema je nigdje. Bez samostalnosti je izgubila i svrhu i smisao postojanja.  

Inspekcija zaštite okoliša je dugo bila samostalna. Okoliš nisu financije, zdravstvo, školstvo, zaštita na radu, sigurnost u obraćaju ili rudarstvo, pa da se cijeli sektor promatra jedinstveno. Zna se da je za financije inspektor ekonomist, za saobraćaj prometnjak, za zdravstvu liječnik. Okoliš je drugačiji, što pokazuje već i pitanje koje obrazovanje mora imati inspektor zaštite okoliša? Sve do 2019. godine respektirana je samostalnost okolišne inspekcije, da bi te godine došla pod Državni inspektorat. I kao takva izgleda da je s 21 upozorenje inspekcije na terenu obavila svoj dio posla. Ponavljam, da premijer Plenković mora naći odgovor, kako je moguće da nije bilo reakcije na tih 21 nalaz inspekcije? On osobno?

Uvoz otpada u „Gospića“, je premijer Plenković olakšao 2021. godine, ukidanjem  obaveze upisa u Očevidnik izvoznika/uvoznika otpada koji ne podliježu notifikacijskom postupku. Od tada se svaka pošiljka otpada, koja ne spada u skupinu opasnog, vozi preko granice bez kontrole. Kako je kategorizacija pojedinih vrsta otpada dosta fleksibilna, od 2021. godine lako je uvoziti šlepere i šlepere otpada. Majstori pripreme deklaracija, svaku tonu otpada u „Gospić“ su vjerojatno dovozili na reciklažu.

Za „Gospić“ su odgovorni gradonačelnik, ministrica i premijer

Tko je kriv za „Gospić“? Da bi netko iz Gospića, bilo grada ili županije mogao nešto napraviti bez znanja gradonačelnika ili župana, spada u rubriku nemoguće. Nijedan službenik u Hrvatskoj ne može potpisati razglednicu, a kamo li neko rješenje bez znanja vrha. Da bi se, nakon silnih upozorenje, to moglo događati bez znanja ranijeg ministra ili sadašnje ministrice je još nemogućije. Ako ne znate, Ministarstvo je odgovorno za rad Županija. Ima pravo i obavezu provođenje upravnog nadzora nad radom županije. Znači, Ministarstvo sve zna ili bi barem morao sve znati, pa naravno zna i svaki detalj oko „Gospića“.

A na vrhu odgovornog lanca je, po logici stvari, premijer. Okoliš je, kako svjedočimo u mnogim primjerima, od samostalnosti bio zadnja rupa na svirali – u državi. Premijer Plenković je ukidanjem samostalne Agencije i inspekcije, te omogućavanjem uvoza otpada bez potrebne kontrole, skinuo okoliš sa svirale, pa je više nema niti kao zadnje rupe.

Premijer rješava probleme za koje je odgovoran

Premijer Plenković i nitko njegov neće odgovarati za slučaj „Gospić“. Kada se odveze zadnji šleper, on će objasniti narodu da su eto on i njegova Vlada riješili problem. Da problema nije smjelo biti i da ćemo nepotrebno potrošiti možda čak 125 milijuna, koga briga.

Hvaliti će se na isti način kako se sada hvali kako su on i njegova Vlada riješili problem troske iz Biljana Donjih. Da su problem napravili njegovi prije 16 godina,  a doveli do apsurda njegovi zadnjih 10 godina, to prešućuje. Potrošeno je, isključivo zbog činjenice, da je okoliš umrežen u hobotnički lanac, preko 20 milijuna eura. Od toga, nakon osude naše sramotne otpadaške prakse, je 4,4 milijuna kazne iz EU. Tko je kriv da je nepotrebno potrošen toliki novac? Tko nije htio ili znao spriječiti pljačku? Po narativu premijera Plenkovića, tema je da je prevezena sva troska, ne tema je u vjetar bačenih 20 milijuna i traženja odgovornosti. Za razliku od „Gospića“ njegova krivnja je manja! Nije sudjelovao u tom poslu od početka.

Ponavljam, kako je i za slučaj „Gospić“ i za „trosku“ odgovoran premijer Plenković. Kada u Japanu kasni vlak, ostavku daje ministar, iako nije vozio vlak. Kada kod nas nastane „Gospić“ nije kriv čak niti portir.  

Hrvatska skoro kao Japan

U Japanu je preuzimanje objektivne političke i moralne odgovornosti (tzv. kultura ostavke radi očuvanja časti) duboko ukorijenjena tradicija. Ostavka je u japanskoj političkoj kulturi ne doživljava nužno kao priznanje krivnje, već kao nužan korak za vraćanje povjerenja javnosti u institucije i preuzimanje odgovornosti za sustav koji je podbacio. U Japanu je uobičajeno da premijer podnese ostavku ako se otkrije da su njegovi ministri ili bliski stranački kolege upleteni u korupciju, čak i ako je sam premijer “čist” (Kiichi Miyazawa (1993.) i Noboru Takeshita (1989.) – Korupcijski skandali suradnika). Za vrijeme Plenkovića, do sada je otišlo, sve do zatvora njegovih dobrih 30 najbližih suradnica i suradnika.

Noboru Takeshita dao je ostavku 1989. godine zbog masovnog korupcijskog skandala Recruit (trgovanje povlaštenim dionicama). Premda on osobno nije bio izravno optužen, odstupio je jer je skandal duboko potresao povjerenje u njegov kabinet. Da li se netko sjeća primjera Martine Dalić i inih vrhunskih funkcionera koji su, pod sumnjivim okolnostima, koristili pogodnosti trgovanja dionicama.

Kiichi Miyazawa doživio je sličnu sudbinu 1993. godine nakon što je preuzeo moralnu odgovornost za to što unutar svoje Liberalno-demokratske partije (LDP) nije uspio provesti obećane političke reforme i očistiti stranku od financijskih afera podređenih službenika. HDZ je kod nas pravomoćno osuđen za nepodopštine, ali osim novčane kazne bez drugih posljedica, a kamo li ostavki. Iako je nosio torbu s kriminalnim stečenim novcima u kasu HDZ-a, gospodin Bačić je godinama ministar, a trenutno eto i zamjenik premijera.  

Do kada će nas varati? Dok im ne dojadi!

472 CRNA TOČKA GOSPIĆ – da li je USKOK platio „znanstveni“ senzacionalizam  

“Znanje nije samo skup činjenica, već i umijeće postavljanja pravih pitanja.” – Carl Sagan

Svi u klin ja u ploču

Bio sam jedini, i to ostao do danas, koji sam odmah nakon izbijanja požara u tvrtki Drava International u Osijeku napisao, kako neće biti (ozbiljnijih) posljedica požara na okoliš i zdravlje, https://sutrasnji.hr/2024/01/22/nijedan-utvrdeni-prekrsaj-ili-propust-u-drava-international-se-ne-moze-uzrocno-posljedicno-povezati-s-pozarom/. Bojim se da ću ostati jedini i s ovim Poučkom. Crna točka odloženog otpada u Gospići uopće nije tako crna, ili bolje rečeno, samo je jedna od bezbroj sličnih crnih otpadaških i okolišnih točaka na Lijepoj našoj. Poznato je, da crne točke nastaju, u hobotničkoj sprezi, politike (grad-županija-država) i dvorske struke. Takvih otpadaških hobotnica na kopnu je više nego onih pravih u moru. Otpad se ne bi dovozio u Gospić da negdje netko na nekoj razini odlučivanja, zbog nestručnosti ili jednostavno zbog materijalnog interesa, nije odobrio kako će se od talijanskog otpada, u Lici raditi nešto što eto ne znaju u Italiji.

O selektivnoj analitici, fizikalnim paradoksima i nestanku zdrave pameti

I kako to biva, po principu „drži lopove lopova“, pokretanje USKOK-ove istrage i objava vještačenja Geotehničkog fakulteta iz Varaždina, o ilegalnom odlaganju oko 37.000 tona miješanog tehnogenog otpada u Gospiću, poslužili su kao savršen poligon za demonstraciju modernog institucionalnog i medijskog senzacionalizma. Javnosti su bombastično plasirani podaci o “ekotoksičnom zagađenju” tla teškim metalima poput bakra koji je navodno povišen do 100 puta iznad normale, olova do 10 puta ….. uz istovremeni pronalazak 200,5 ng/L “vječnih kemikalija” odnosno PFAS spojeva u podzemnim vodama.

Međutim, kada se kroz prizmu klasične inženjerske logike i „zdrave pameti“, koja je posebno rijetka na ovim prostorima, pa bi se ona rijetka preostala trebala staviti pod neku zaštitu kao „nacionalna baština“,  oguli površinski sloj panike, uočavaju se duboki analitički i metodološki paradoksi, koji ozbiljno kompromitiraju integritet ovog ispitivanja i razotkrivaju, kako se stručno nedopustivom površnošću,  stvara privid opće ugroze, tamo gdje ona zapravo (malo ozbiljnije) ne postoji.

Vječna kemikalija koja i nije tako vječna

Bitna točka spora i opravdane skepse leži u fizikalno-kemijskom paradoksu topivosti PFAS-a, kako „vječne kemikalije“ u vodi. Da bi jedna kemikalija mogla dobiti naziv „vječna“, mora biti ekstremno postojana. Tko se još sjeća freona i oštećenja Ozonskog sloja?

PFAS (per- i polifluoroalkilne tvari) su velika skupina od tisuća sintetičkih kemikalija koje se u industriji i kućanstvima koriste od 1940-ih godina. Zbog svoje ekstremne otpornosti na toplinu, vodu i masnoću, dobile su globalno prepoznatljiv naziv “vječne kemikalije” (engl. forever chemicals).

Uz malo dobronamjernog guglanja, stručnjacima, političarima i medijima dostupna je spoznaja, da su ti spojevi, koji se koriste i u širokoj potrošnji, cijenjeni upravo zato što ekstremno učinkovito odbijaju vodu i masnoću pa bi po toj logici teflonsko posuđe u domaćinstvima, odavno bilo isprano običnim kuhanjem. Nalazi razotkrivaju administrativnu manipulaciju jer su svi opasni teški kancerogeni i biološki postojani dugolančani PFAS nazvani spojevi, poput ozloglašenih PFOA i PFOS kiselina, izmjereni u koncentraciji od točno nula odnosno ispod granice detekcije uređaja od <0,0015 μg/L.

Jedini i isključivi spoj koji je detektiran u uzorku “Trag K” u koncentraciji od 0,1740 μg/L jest PFBS odnosno perfluorobutan sulfonska kiselina (ovo ne znam ni izgovoriti!), koja predstavlja kratkolančani komercijalni spoj s lancem od samo četiri ugljika, stvoren u modernoj industriji kao ekološki prihvatljivija zamjena, za „vječne kemikalije“. Posebno što se tiče utjecaja na zdravlje ljudi.Zbog svoje specifične kemijske strukture PFBS ima iznimno visoku topivost u vodi, koja iznosi preko 50 grama po litri, pa se on u dodiru s kišnicom otapa brže od običnog šećera i juri kroz podzemlje poput najobičnije otopljene soli. Što je najvažnije, PFBS je znanstveno dokazano drastično manje toksičan od starih PFAS spojeva i ne bioakumulira se u ljudskom tijelu. Ljudski organizam ga, u slučaju da dospije u njega, kroz bubrege i mokraću u potpunosti izbaci u roku od nekoliko (tje)dana, za razliku od kancerogenih dugih lanaca koji u organima ostaju zarobljeni godinama. Proglašavanje jednog uzorka podzemne vode “nesukladnom” je rezultat neznanja ili težnje za senzacionalizmom, koji kruto birokratsko pravilo, po kojem se, ako se ne posjeduje „zdrave pameti“, sve PFAS-ove trpa u isti koš, pod zajednički naziv  „vječnih kemikalija“, što (upitno) u jednom uzorku utvrđeni PFBS, sa stajališta utjecaja na ljudsko zdravlje, nije!

Nema zagađenja teškim metalima u podzemlju

Zemljani slojevi, a posebice oni bogati glinom i prirodnim zeolitima djeluju kao neprobojan elektrokemijski filter koji čvrsto adsorbira i zaključava metale na površini. Službene brojke iz izvještaja to izravno potvrđuju. Veće koncentracije teških metala su detektirani isključivo u površinskom i plitkom sloju zemlje. Analiza vode iz kontrolnih bušotina smještenih na dubini između 10 i 15 metara pokazala da je koncentracija olova bakra i cinka jednaka nuli što znači da je tlo savršeno odradilo svoj posao zaštite i da nikakvog prodiranja metala (zagađenja) u, malo veću dubinu nema. Kada tlo kao filter djeluje tako uspješno na metale, pitam se, kako je PFBS mogao doći na dubinu od 15 metar? Stvaranje privida ugroze, na osnovi samo jednog rezultata i jednog uzorka, zbog složenih mehanizama prolaska tvari kroz tlo, je uz sve ograde stručno u najmanju ruku upitno, ako ne i neodgovorno. Mislim da USKOK neće imati lak posao, u dijelu utvrđivanja „štete po okoliš“ od „vječnih kemikalija“. Za utvrđivanje druge „štete po okoliš“, potrebno je samo malo zdrave pameti. 

Čak da je u uzorku nađena stvarna „vječna kemikalija“, a ne PFBS koji to nije, cijela znanstvena konstrukcija o ekološkoj kataklizmi u podzemnim vodama također bi visjela o niti. Uzimajući u obzir jako upitnu preciznost uzorkovanja u kršu, ali i točnost određivanja koncentracija jednog dijele nečega u milijardu dijelova svega –  1 : 1 000 000 000, sa stajalište profesionalne etike, udružene i struke i političara i medija, bio je, prije senzacionalističkog stvaranja panike, obavezan nužan oprez. Javnost zaslužuje i bolje političare, i bolje medije i naravno, prije svega i bolju struku, kako bi imala povjerenje u okruženje.

Ne smetaju naša „govna“, ali smeta nepostojeće

Konačno najveća sramota ovih ispitivanja i prateće očekivane pravosudne predstave, jest potpuno odsustvo klasične zdrave pameti i namjerno prešućivanje prozaičnih uzroka zatečenog stanja na terenu. Dok se s jedne strane u javnosti diže neviđena medijska bura oko nepostojeće bauk-kemikalije u tragovima, i vještaci i političari i mediji i zeleni,  ležerno prelaze preko činjenice da su na toj istoj lokaciji bivše poljoprivredne industrije, u dubini pronađeni izraženi tragovi fekalnog zagađenja i bakterija. To nepobitno dokazuje da na terenu desetljećima postoje problemi s lokalnom kanalizacijom, dotrajalim septičkim jamama ili površinskim ispiranjem stočnog otpada, koji nemaju nikakve veze s novinskim naslovima o uvoznom mafijaškom otpadu. Na koliko lokacija u Lijepoj našoj, pa i u Lici, fekalije nalaze put u podzemlje? Da li se na kršu još uvijek grade septičke jame na način da se dno malo raznese eksplozivom?

USKOK mora propisati uključivanje zdrave pameti u Ministarstvu i Fondu

Čitam, kako će sanacija koštati možda i 125 milijuna, nepotrebnih eura. Uz ovakvu struku i kompetencije odgovornih, to ne čudi.  Pa i sanacija benigne troske iz Biljana Donjih, na putu preko Siska nekamo (zna li se kamo?) košta navodno 17 milijuna €, uz doplatu od 6 500 € dnevno, za  nestručnost državne uprave. Jer što zna netko gore na vrhu što je miliun. Podsjeća na onaj vic, da su ukradene željeznički pragove, koji su nađeni u dvorištu, donijela djeca. Na argument kako djeca ne mogu nositi prag koji ima 200 kilograma, uslijedio je odgovor: „Što zna dijete što je 200 kila“. Što zna netko na budžetu, kako je teško zaraditi 100 eura?

Kod mog profesora u Njemačkoj, nismo smjeli početi nijedno mjerenje za koje nismo na papiru pokazali razlog mjerenja i kakav rezultat se očekuje. Da je USKOK prije naloga za mjerenje angažirao nekoga tko ima malo inženjerske pameti, Nalaz vještaka ni pod razno ne bi mogao imati 350 stranica + dodatak!

Prije odluke o sanaciji, predlažem USKOK-u, da djeluje preventivno, jer kada se samo i spomene mogućih  nepotrebnih 125 milijuna eura, praksa upozorava da bi pri tome moglo biti svašta. Ministarstvu i Fondu, prije donošenja odluke, USKOK mora narediti obavezno uključivanje „zdrave pameti“! Rijetka je, ali znam gdje je nešto još ima.

Nered u Gospiću, kao i oni na desetine sličnih, nastao je (i dalje buja) upravo zbog nestručnosti (i ne daj Bože možda još nečega) i u Ministarstvu i u Fondu, i nerada Inspekcije. A Nalaz i spomenutih 125 milijuna kao da je na provjerenoj i uhodanoj otpadaškoj paradigmi stvaranja štete svima za dobiti odabranima.

Na poziv jedne udruge obišao sam lokaciju u svibnju 2025. godine. Kod pisanja sam imao pred očima jasnu sliku stanja, i naravno i opravdano čuđenje zašto se problemu nije posvetila odgovarajuća pažnja.

Nalaz i mišljenje vještaka zaštite okoliša za lokaciju Bilajska 50 i USKOK Dopuna nalaza