471 Misli pomoćnika mitraljesca o naoružavanju

“Kad bogati započnu rat, siromašni umiru.” – Jean-Paul Sartre

Demokratski dio svijeta juri oružje. Njemačka (ponovno!) želi imati najveću konvencionalnu vojsku Europe! Rat samo što nije počeo. Rusija, koja već par godina „ne može osvojiti nekoliko ukrajinski sela“, po njima, samo što nije stigla do Madrida, Berlina, Pariza …..
Političari biraju uniforme.

JNA si je u Prizrenu, u četi s prosjekom od 4,4 godina škole, kasnih sedamdesetih, priuštila da ja, s doktoratom znanosti i s dodatnim obrazovanjem iz radiokemije (ono vezano za atomske
bombe), stečenim u Njemačkoj, budem pomoćnik mitraljesca. Još od tada, kada sam uz opremu pješadinca nosio dodatnih 22 kila mitraljeskog postolja, razmišljam o ratovima i vojskama. Postolje mitraljesca može jako utjecati na tok misli, pa imam cijeli niz poučaka posvećenih ratu i ratovanju: 11., 12., 15,. 321., 322., 326., 383,. 390, 393., ……

Naravno, poučci su pomalo naivni, kako to priliči pomoćniku mitraljesca, kojeg onih 22 kilograma jako zbliži s razmišljanjem „po zdravoj seljačkoj pameti“ i/ili „pameti dobre domaćice“. I tako ja mislim, kako Rusija (tada SSSR, sada Ruska Federacija), nakon
miroljubivog pada Berlinskog zida i povlačenja iz Istočne Europe, uz obećanje demokratskog svijeta da se NATO neće širiti na njene granice, nije smjela ostati i ponovno postati neprijatelj. Trebalo mi je vremena da shvatim da je morala ostati neprijateljem. Jer čemu
tvornice oružja ako Rusija nije neprijatelj? Učinjeno je sve da to postane i konačno je opet postala prije koju godinu. Postala je, po sličnoj logici kako se SAD branio u Afganistanu ili sada brani u Iranu, jer je ugrožen od neprijatelja koji su od SAD udaljeni tisuće i tisuće kilometara. Po toj logici i Rusija se osjetila ugroženom od Ukrajine koja joj je na udaljenosti od nula kilometara.

A kako je i Kina deklarirana kao potencijalni neprijatelj, normalno je da se lakše izdvoji za oružje nego za borbu protiv gladi. Zanimljivo je koliko se trenutno izdvaja za naoružanje. SAD oko bilijun $, što čini 33 % u globalnoj potrošnji za naoružanje. Kina trećinu od toga – 336 milijardi $, Rusija petinu 190 milijardi $. EU dvostruko više od Rusije – 410 milijardi $. NATO, tu su proračuni i SAD i dijela EU izdvaja 1 581 milijardi $ ili osam puta više od Rusije. I ja, na paradigmi pomoćnika mitraljesca zaključujem da bi po naoružanju, brojnosti stanovnika i bogatstvu NATO trebao biti najmanje 8 puta jači od Rusije. Trebao biti, ali izgleda da nije. Rusija je, kako razmišlja politička elita, još prejaka. Zato je odlučeno, da se
dosadašnjih obaveznih 2 % izdvajanja iz BDP za naoružanje kojeg su se obavezale izdvajati članice NATO, kako treba izdvajati 5 %. Ispada, da tek kada se za naoružanje, sa sadašnjih 8
počne izdvajati 20 puta više od Rusije, Europa će se osjećati sigurno! Hoće li?

Nekako mi nedostaje „seljačke logike“. Rusija postaje sve manja, i sve opasnija, unatoč stalnom rastu NATO! Zašto je uopće nastao NATO? Pobjednici 2. svjetskog rata nisu znali što s mirom. Da bi mogli koristiti veliku ratnu mašineriju, koja je porazom Njemačke i Japana postala nepotrebna, dio demokratskih pobjednika se odlučio za nastavka ratnih igara. Pobjednici su se podijelili na dvije strane. Onako kako smo se kao djeca igrali partizana i
„nijemaca“ (ne sjećam se da je ikada bila podjela na partizane, ustaše i četnike) i kauboja i Indijanaca. I 1949. godine je demokratski dio svijeta osnovao NATO. Imao je 12 članica. 1955. godine, kao protuteža NATO-u formiran je Varšavski pakt. Imao je 9 država. Albanija je brzo napustila Varšavski pakt. Broj stanovnika jedne i druge strane je bio tu negdje. U ono vrijeme SSSR je imao površinu od 22.000.000 km² i blizu 300 milijuna stanovnika.

Nato – Vrašavski pakt sedamdesetih godina            SSSR sedamdesetih

Nakon pada Berlinskoga zida, kada je Varšavski pakt vojno prestao postojati, dano je obećanje da se NATO neće širiti, iako, ruku na srce, više nije postojao niti razlog za njegovo postojane. Ali jok. Čemu tvornice oružja ako nema neprijatelja. NATO ide dalje. Članom NATO su ubrzo postale sve bivše članice Varšavskog pakta: Istočna Njemačka, Poljska, Češka, Slovačka, Mađarska, Rumunjska i Bugarska, kao i neke novonastale države izdvajanjem iz SSSR: Litva, Latvija i Estonija. Pridružile su se i neke države nastale raspadom Jugoslavije: Slovenija, Hrvatska, Crna Gora i Sjeverna Makedonija. Nedavno su se priključile Švedska i Finska.

Rusija je dodatno postala manja za nekoliko novonastalih država: Bjelorusiju, Ukrajinu, Armeniju, Gruziju, Kazahstan, Moldaviju, Turkmenistan i Uzbekistan.

Rusija je danas manja za 20 %, ima nekih 17 000 000 km2 i pola manje stanovnika – nekih 145 000 000 u odnosu na prije pada Berlinskog zida. 

Na početku je 12 država držalo ravnotežu s velikim SSSR-om i 7 država. Danas ravnotežu drži 32 države s bitno manjom Ruskom Federacijom.

I zato jednostavno ne vidim čemu danas toliki avion, tenkovi i haubice. Protiv koga? Protiv brojčano puno maje, ekonomski i vojno slabije Rusije? No, kako proizvođačima oružja nikada dosta aviona, ne bi me čudilo da se nađe obrazloženje kako bi sigurnost i zaštitu naših „natovskih“ vrijednosti, ojačalo proširenjem NATO na Ugandu, Širi Lanku i Belize. Zašto na njih? A zašto ne?

Bez obzira koliko još nabavili aviona, podmornica i svemirskih brodova, koliko god država uključili u NATO i koliko god oslabili Rusiju, Rusija će ostati noćna mora, sve dok ne shvatimo da nije problem u pustim bilijunima za oružje, već u nezasitnoj pohlepi moćnih. Dok se može oteti predsjednik Venezuele, dok god je u Gazi i dalje na snazi streljana, dok se bez trunke sažaljenja ubije „jednim udarcem 165 učenica“, dok se samo onako netko zaželi Grenlanda, a oni koji ga imaju ne znaju kojom crvenom mašnom mu ga treba zapakirati i pokloniti, kada se vrh svjetskog establišmenta može nekažnjeno iživljavati nad maloljetnicama, kada se na poziv mijenjaju nogometna pravila, pa crveni karton ne vrijedi jer se predsjedniku htjelo, dok god se kao na primjeru Geodezije, gdje je već njih 10 priznalo krivnju, ministrica, koja je potpisala račune osjeća nevinašcem, kada ministar koji je bio upleten u  prometnu nesreću s smrtno stradalim ocem dvoje maloljetne djece, nije bio ni trenutak u pritvoru, a nakon 3 godine na pozornicu izronili do tada nigdje viđeni i zabilježeni svjedoci, pa ministar zdravstva prime na rad u bolnicu kojoj je po višestrukoj cijeni prodao opremu, za što već postoje svjedoci pokajnici, dok se u crkvi zataškavaju seksulani i ini zločini ….. sve dok…..

Dođu tako vremena, koja traju sve dok na vrh isplivavaju najlošiji đaci, egoisti i pohlepnici …. I onda dođu takva vremena kada se nezadovoljstvo pretvori u tragediju….. 22 kilograma mitraljeskog postolja ostavlja trag ….. Gledajući današnji svijet drago mi je da sam nosio postolje…..  

Usput! Malo zastrašujuće statistike. Negdje sam vidio, (kao) da se sadašnji predsjednik SAD hvali kako je zbog njegovih ratova stradalo manje vojnika nego kod njegovih prethodnika.
Istina. On je i puno učinkovitiji. Prema AI u prosjeku, u ratovima poslije 2 WW na jednog ubijenog američkog vojnika, biva ubijeno nekih 60 civila i vojnika. U Iranu je, do sada, na jednog američkog vojnika ubijeno nekih uglavnom 200 civila.
U ratu u Ukrajini, je obrnut omjer. Na jednog stradalog civila strada 30 – 40 vojnika.