473 ZNA SE tko je odgovoran za „Gospić“

„Možete varati neke ljude sve vrijeme, i sve ljude neko vrijeme, ali ne možete varati sve ljude
sve vrijeme.” Abraham Lincoln

Za „Gospić“ je kriv sam vrh

Pitanje odgovornosti u demokratski državama je jasno kao dan. Za sve što se događa u nekom sustavu, (su)odgovara je uvijek (i) prvi čovjek tog sustava. U slučaju „Gospić“ odgovornost premijera Plenkovića se sastoji u pogodovanju pojedincima i u sistematskom narušavanju sustava okoliša. https://www.youtube.com/watch?v=vACSjHyge0g

Kako djeluje okoliš

Pojednostavljeno, okoliš, kao i druga područja, sastoji se od tri međusobno povezane, ali nužno nezavisne cjeline. Ministarstvo je ono koje donosi i provodi zakone. U slučaju „Gospića“ Ministarstvo je odgovorno jer  postojeći zakonodavni okvir omogućava nekontrolirani uvoz otpada. 

Stručne podloge za izradu zakona i za praćenje učinka u praksi u najvećem broju država provodi Agencija zaštite okoliša. U njoj rade visoko stručno obrazovani pojedinci. Agencija daje stručna tumačenja i pomoć Ministarstvu u rubnim slučajevima. U slučaju „Gospića“, da ju imamo, Agencija bi se pitala što je potrebno mjeriti da se dobiju relevantni odgovori vezani za sanaciju, ali i vezano za tumačenje rezultata.

Inspekcija je stručno tijelo, skoro po principu „držite lopova“, prati stanje na terenu. U nestranačkoj inspekciji rade usko specijalizirani kadrovi, koji poznaju pojedinu okolišnu praksu na razini onih kojima je to zanimanje. U slučaju „Gospića“ inspekcija je, prema onome što se može naći na internetu, reagirala 21 puta!  Premijer Plenković mora naći odgovor, kako je moguće da nije bilo reakcije na tih 21 nalaz inspekcije?

Što se tiče Ministarstva, izgleda da je glavna briga premijera Plenkovića bila da se nađe što zvučnije ime. Još nedavno je okoliš bio poveza s održivim razvojem, a u najnovijoj verziji je okoliš povezan s zelenom tranzicijom. Mora da mu njegove kolege u EU zavide na nazivu. Premijer ili nije razumio ili je zaboravio, kako zlatne uzde ne čine konja boljim, Seneka (Mlađi). Primjer „Gospića“, i inih „Gospića“, pokazuje da Ministarstvo ne ispunjava razlog postojanja.

Kako je slabljenjem okoliša otvorena mogućnost da Lijep naša postane „kasica prasica“

Što se tiče Agencije, nemamo ju. Ona je, u nekom blagom obliku, na razini šminke, ustanovljena početkom 2000-ih, prvenstveno za prikupljanje podataka o okolišu. 2015. godine osnovana je Hrvatska agencija za okoliš i prirodu. Samostalnost joj nije trajala dugo, jer je 2019. godine pripojena Ministarstvu. Kako pokazuje i „Gospić“, nema je nigdje. Bez samostalnosti je izgubila i svrhu i smisao postojanja.  

Inspekcija zaštite okoliša je dugo bila samostalna. Okoliš nisu financije, zdravstvo, školstvo, zaštita na radu, sigurnost u obraćaju ili rudarstvo, pa da se cijeli sektor promatra jedinstveno. Zna se da je za financije inspektor ekonomist, za saobraćaj prometnjak, za zdravstvu liječnik. Okoliš je drugačiji, što pokazuje već i pitanje koje obrazovanje mora imati inspektor zaštite okoliša? Sve do 2019. godine respektirana je samostalnost okolišne inspekcije, da bi te godine došla pod Državni inspektorat. I kao takva izgleda da je s 21 upozorenje inspekcije na terenu obavila svoj dio posla. Ponavljam, da premijer Plenković mora naći odgovor, kako je moguće da nije bilo reakcije na tih 21 nalaz inspekcije? On osobno?

Uvoz otpada u „Gospića“, je premijer Plenković olakšao 2021. godine, ukidanjem  obaveze upisa u Očevidnik izvoznika/uvoznika otpada koji ne podliježu notifikacijskom postupku. Od tada se svaka pošiljka otpada, koja ne spada u skupinu opasnog, vozi preko granice bez kontrole. Kako je kategorizacija pojedinih vrsta otpada dosta fleksibilna, od 2021. godine lako je uvoziti šlepere i šlepere otpada. Majstori pripreme deklaracija, svaku tonu otpada u „Gospić“ su vjerojatno dovozili na reciklažu.

Za „Gospić“ su odgovorni gradonačelnik, ministrica i premijer

Tko je kriv za „Gospić“? Da bi netko iz Gospića, bilo grada ili županije mogao nešto napraviti bez znanja gradonačelnika ili župana, spada u rubriku nemoguće. Nijedan službenik u Hrvatskoj ne može potpisati razglednicu, a kamo li neko rješenje bez znanja vrha. Da bi se, nakon silnih upozorenje, to moglo događati bez znanja ranijeg ministra ili sadašnje ministrice je još nemogućije. Ako ne znate, Ministarstvo je odgovorno za rad Županija. Ima pravo i obavezu provođenje upravnog nadzora nad radom županije. Znači, Ministarstvo sve zna ili bi barem morao sve znati, pa naravno zna i svaki detalj oko „Gospića“.

A na vrhu odgovornog lanca je, po logici stvari, premijer. Okoliš je, kako svjedočimo u mnogim primjerima, od samostalnosti bio zadnja rupa na svirali – u državi. Premijer Plenković je ukidanjem samostalne Agencije i inspekcije, te omogućavanjem uvoza otpada bez potrebne kontrole, skinuo okoliš sa svirale, pa je više nema niti kao zadnje rupe.

Premijer rješava probleme za koje je odgovoran

Premijer Plenković i nitko njegov neće odgovarati za slučaj „Gospić“. Kada se odveze zadnji šleper, on će objasniti narodu da su eto on i njegova Vlada riješili problem. Da problema nije smjelo biti i da ćemo nepotrebno potrošiti možda čak 125 milijuna, koga briga.

Hvaliti će se na isti način kako se sada hvali kako su on i njegova Vlada riješili problem troske iz Biljana Donjih. Da su problem napravili njegovi prije 16 godina,  a doveli do apsurda njegovi zadnjih 10 godina, to prešućuje. Potrošeno je, isključivo zbog činjenice, da je okoliš umrežen u hobotnički lanac, preko 20 milijuna eura. Od toga, nakon osude naše sramotne otpadaške prakse, je 4,4 milijuna kazne iz EU. Tko je kriv da je nepotrebno potrošen toliki novac? Tko nije htio ili znao spriječiti pljačku? Po narativu premijera Plenkovića, tema je da je prevezena sva troska, ne tema je u vjetar bačenih 20 milijuna i traženja odgovornosti. Za razliku od „Gospića“ njegova krivnja je manja! Nije sudjelovao u tom poslu od početka.

Ponavljam, kako je i za slučaj „Gospić“ i za „trosku“ odgovoran premijer Plenković. Kada u Japanu kasni vlak, ostavku daje ministar, iako nije vozio vlak. Kada kod nas nastane „Gospić“ nije kriv čak niti portir.  

Hrvatska skoro kao Japan

U Japanu je preuzimanje objektivne političke i moralne odgovornosti (tzv. kultura ostavke radi očuvanja časti) duboko ukorijenjena tradicija. Ostavka je u japanskoj političkoj kulturi ne doživljava nužno kao priznanje krivnje, već kao nužan korak za vraćanje povjerenja javnosti u institucije i preuzimanje odgovornosti za sustav koji je podbacio. U Japanu je uobičajeno da premijer podnese ostavku ako se otkrije da su njegovi ministri ili bliski stranački kolege upleteni u korupciju, čak i ako je sam premijer “čist” (Kiichi Miyazawa (1993.) i Noboru Takeshita (1989.) – Korupcijski skandali suradnika). Za vrijeme Plenkovića, do sada je otišlo, sve do zatvora njegovih dobrih 30 najbližih suradnica i suradnika.

Noboru Takeshita dao je ostavku 1989. godine zbog masovnog korupcijskog skandala Recruit (trgovanje povlaštenim dionicama). Premda on osobno nije bio izravno optužen, odstupio je jer je skandal duboko potresao povjerenje u njegov kabinet. Da li se netko sjeća primjera Martine Dalić i inih vrhunskih funkcionera koji su, pod sumnjivim okolnostima, koristili pogodnosti trgovanja dionicama.

Kiichi Miyazawa doživio je sličnu sudbinu 1993. godine nakon što je preuzeo moralnu odgovornost za to što unutar svoje Liberalno-demokratske partije (LDP) nije uspio provesti obećane političke reforme i očistiti stranku od financijskih afera podređenih službenika. HDZ je kod nas pravomoćno osuđen za nepodopštine, ali osim novčane kazne bez drugih posljedica, a kamo li ostavki. Iako je nosio torbu s kriminalnim stečenim novcima u kasu HDZ-a, gospodin Bačić je godinama ministar, a trenutno eto i zamjenik premijera.  

Do kada će nas varati? Dok im ne dojadi!